Euharistijsko slavlje predslavio je gvardijan Samostana sv. Antuna Padovanskog fra Leopold Mičić, OFM. U homiliji je govorio o svecima. „Svaki ima svoju priču, ali to nije samo njegova priča, već priča o Isusu Kristu, o živom Bogu koji se utjelovio u našu povijest, i koji se utjelovio u život svakog čovjeka. I naš život je onoliko uspješan koliko Bog postoji u njemu, koliko smo ga spremni primiti i dati. Sv. Pio je još kao malo dijete to naslutio. U ono vrijeme su djeca odrastala u vjerskom okruženju, i sigurno je bilo lakše razmišljati o pozivu. Danas je to teže, jer djeca odrastaju u drugom okruženju, koje nagriza naše duše i naše živote“, naglasio je.

„Često smo žalosni, očajni i nemirni, a to je znak da nemamo povjerenja i da nismo u kontaktu s Isusom Kristom. Kad čovjek nije u kontaktu s Bogom, lako se izgubi. Sv. Pio je imao svoj karakter, no da nije bio u kontaktu s Bogom, tko zna kakav bi čovjek bio, ali dozvolio je da u njegov karakter uđe Isus Krist. I kad bi svatko od nas dozvolio da njegov karakter obogati Isus Krist onda bi naši međuljudski odnosi u obitelji bili drugačiji“, poručio je.

Fra Leopold je govorio i o stigmama sv. Pija. „Danas tražimo znakove. No, postoji opasnost da naša vjera postane neko traganje za znakovima. Božji znakovi su u njegovim ranama. Ako nekoga stvarno ljubiš, onda znaš kako ući u bol toga čovjeka, i onda ta bol postane moja bol. Rane Isusa Krista na rukama sv. Padre Pija i sv. Franje su znak da su ti ljudi znali ući u Kristovu patnju. Mi često od Boga tražimo svašta. Ali tko traži, kako kaže sv. Pavao, da trpi i umre kao Spasitelj? Jer ako nekoga voliš, onda s tom osobom želiš biti u dobru i zlu“, rekao je.

„Sv. Padre Pio je dozvolio Bogu da mijenja njegov život, te je provodio sate pred Raspetim. No, raspelo nije znak neke prošlosti, nečega što se davno dogodilo. To raspelo je znak vječne ljubavi Boga prema čovjeku. Sv. Ivan kad izvještava o smrti Kristovoj, kaže da su pod križem stajale Njegova majka i još par žena. Kristov križ nije bio napušten. Uvijek ima netko tko ostaje uz Njega. Padre Pio nikad u svom životu nije bježao. Mi često kad nam je teško onda nam se kao rješenje nameće bijeg. Danas ljudi stalno bježe. Marija je trpjela kako nitko od nas nikad neće trpjeti. Stoga, je vrijeme da prestanemo očajavati, već da počnemo vjerovati, jer Bog ljudima koji mu se otvore daje stostruko. On vidi naše potrebe. Nije potrebno da se pretvaramo“, zaključio je.

Pjevanje je predvodio župnik fra Diego Deklić, koji je prije misnog slavlja pred svečevom relikvijom predvodio pobožnost sv. Piju.

Župna crkva sv. Antuna Padovanskog u Puli jedina je crkva na području Porečke i Pulske biskupije koja ima relikviju sv. Padre Pija.

Relikvija per tactum, rukavica sv. Pija, u crkvi se čuva od 2019. kada je u tu crkvu stigla zalaganjem jedne vjernice. Uokvirena, izložena je na jednom od dva pregradna stupa kojim je odijeljena lijeva bočna lađa crkve. Iznad relikvija se nalazi portret sv. Pija, rad umjetnice Petre Turković iz Rovinja, a ispod relikvije je dokument kojim gvardijan Samostana „Majke Božje od Milosti“ reda manje braće kapucina u mjestu San Giovanni Rotondo potvrđuje autentičnost relikvije.