Osnovanu 27. rujna 1870., Luksemburšku nadbiskupiju, koja se proteže cijelim područjem današnjeg Velikog Vojvodstva, država je priznala 1873. godiine. Od tada se Crkva oslanja na državu. Ali, s diverzifikacijom luksemburškog vjerskog krajolika – koja je dovela, između ostalog, do odvajanja Crkve od države – i naglog pada broja praktičnih vjernika, kao i posvuda u sekulariziranoj Europi od druge polovice dvadesetog stoljeća, Katolička crkva u Luksemburgu je Crkva u potpunom preustroju. Upravo usred ove faze naše povijesti, 26. rujna, točno 154 godine nakon što je uspostavljena kao biskupija, Luksemburška nadbiskupija radosno čeka Papin pohod. U tome vidim poruku nade.

Tijekom godina

Luksemburg je zemlja duge kršćanske tradicije. Evanđelje je tamo dospjelo vrlo rano, već u 4. stoljeću. Srednji vijek je tada bio razdoblje velikog razvoja vjere. Apostolski vikarijat u Luksemburgu osnovao je mnogo kasnije, 2. lipnja 1840., papa Grgur XVI. Tada je biskupija osnovana u rujnu 1870. godine, a crkva bivšeg isusovačkog kolegija postala je njezinom katedralom. Ovo uzdizanje apostolskog vikarijata na rang biskupije papa Pio IX. je odobrio breveom In hac Beati Petri od 27. rujna 1870. godine. Luksemburšku biskupiju uzdigao je na rang nadbiskupije bulom Sicut homines od 23. travnja 1988. papa Ivan Pavao II. Sve ove važne faze u životu naše nadbiskupije znakovi su brzo rastuće Crkve kojoj je, u određenom trenutku povijesti, velika većina luksemburškog stanovništva izjavila da pripada. Godine 1970. još uvijek se 96 posto Luksemburžana izjašnjavalo katolicima. Mogli bismo reći da je kršćanstvo obilježilo identitet zemlje. Katolička Crkva je dugo vremena zauzimala dominantni položaj na vjerskoj razini. Ali danas se to ne može više reći.

Diverzifikacija religijske panorame i odvajanje Crkve od države: prekretnica

Od 1. siječnja 2024. Veliko Vojvodstvo Luksemburg ima 672.050 stanovnika, od čega je približno 40 posto katolika. Ova postotna razlika rezultat je snažne sekularizacije (većina Luksemburžana više ne prakticira vjeru). Ovome treba dodati i diverzifikaciju religijske panorame: uz već dugo prisutne protestantske i židovske zajednice, pojavile su se zajednice evanđeoskih i pravoslavnih kršćana, kao i muslimana i sljedbenika drugih duhovnih putova koji su se razvili zahvaljujući imigraciji (47,3 posto ljudi koji danas žive u Luksemburgu dolazi iz 170 različitih zemalja) ili putovima obraćenja. Kao odgovor na evoluciju luksemburškog društva i povećanje broja vjernika priznatih u cijeloj zemlji – to jest, uz Katoličku Crkvu, izraelsku zajednicu, Anglikansku, Pravoslavnu te Protestantsku crkvu i muslimansku zajednicu — 26. siječnja 2015. potpisan je „Sporazum između Države Velikog Vojvodstva Luksemburga i vjerskih zajednica prisutnih u Luksemburgu“. Potpisivanje ovog sporazuma predstavlja odlučujuću etapu u razdvajanju države i Crkve i otvara novo razdoblje za našu Crkvu.

Poziv na duboku obnovu mjesne Crkve

U Luksemburgu smo imali tradiciju koja datira još od Josipa II. od Austrije (1741.-1790.). Zapravo, Crkva se uvijek oslanjala na državu. Iako je danas za žaljenje ukidanje vjerskog obrazovanja u javnim školama, državne naknade za nove pastoralne djelatnike ili održavanje bogomolja, a sve zbog posljedica razdvajanja između države i Crkve, moramo u ovom razdvajanju vidjeti privlačnost na duboku obnovu naše mjesne Crkve. Ovaj poziv postaje sve aktualniji u svjetlu sekularizacije koja karakterizira današnju Europu, a time i Luksemburg.

Doba popularnog katolicizma, obilježeno uličnim procesijama, zapravo je završilo. Nije više pitanje da se osvrnemo unatrag, u nadi da ćemo obnoviti onu Crkvu koja je postojala prije pola stoljeća. Sada moramo pokušati otkriti Božje tragove u sadašnjoj sekularizaciji. U kulturi našeg vremena postoje stvari koje su protivne Bogu, to je očito. Ali postoje i tragovi njegove prisutnosti, vrlo stvarni. A ako ne možemo identificirati te tragove, ne možemo naviještati Evanđelje. Ali Crkva mora naviještati Evanđelje, to nije opcija. Za papu Franju, koji će sutra, 26. rujna, boraviti u Luksemburgu, poslanje prolazi kroz inkulturaciju. To je ono što hrani našu nadu.

Papa Franjo, glasnik nade stopama svetoga Villibrorda

Sveti Villibrord je drugi svetac zaštitnik Velikog Vojvodstva. Prvi misionari u Luksemburgu bili su zapravo Rimljani. Tijekom merovinške ere zemlju su ponovno evangelizirali sveti Villibrord i njegovi drugovi. Stoga je on za nas zaštitnik nove evangelizacije. Svake godine u Echternachu, na istoku zemlje, na Duhovski utorak tisuće hodočasnika dolaze plesati, moliti srcem i tijelom, ovjekovječujući tako tradiciju staru više od tisuću godina u čast svetog Villibrorda, evangelizatora iz VII. stoljeća. To je znak uvijek otvorene mogućnosti evangelizacije.

Papa Franjo također je pastir nove evangelizacije. On je čovjek koji nas poziva da se ne bojimo promjena. Zaista, promjene su nam potrebne. Kad se Isus obraća Zakeju, ne kaže mu: „Obrati se, pa ćemo vidjeti, možda ću ti doći kući kad zakoračiš…“. Naprotiv. To ga dovodi u dubinu njegova života, odlazi svojoj kući, a tada se Zakej obraća. Naša Crkva, ako želi nastaviti svoje poslanje, mora činiti isto: objaviti poruku koja dotiče ljude našeg vremena u njihovim životima, istražiti trenutačnu kulturu kako bi otkrila Božju prisutnost. To je temeljno za papu Franju.

S Marijom, Tješiteljicom unesrećenih, zaštitnicom grada i zemlje čiju 400. obljetnicu slavimo, a kojoj će papa Franjo sutra u luksemburškoj katedrali pokloniti Zlatnu ružu, s velikom nadom gledamo u budućnost.