Među koncelebrantima bio je i član spomenutog reda, predsjednik Upravnog vijeća bolnice fra Gian-Carlo Lapić, koji je biskupu, u ime provincijala Lombardo-venetske provincije fra Massima Ville, kojem pripada navedena bolnica, i u svoje vlastito ime, uputio pozdrav.

Među ostalim je izrazio zahvalnost što je mons. Škvorčević prije više od 10 godina kao otac primio u Požešku biskupiju milosrdnu braću, pomogao u otvorenju i funkcioniranju spomenute bolnice te što je prihvatio da Poveljom agregacije generalnog priora Reda fra Jesúsa Etayo Arronda u znak zahvalnosti za sve što je učinio bude pridružen Bolničkom redu Milosrdne braće.

Zahvalivši na upućenim riječima, biskup Antun čestitao je blagdan sv. Rafaela, fra Gian-Carlu i cijeloj bolničkoj zajednici na čelu s ravnateljicom Maristelom Šakić. Zahvalio je Bogu i svima koji su doprinijeli da se otvori bolnica na Strmcu, kao i svima onima koji u njoj služe ljudima potrebnima ljudske pažnje i pomoći, a još više Božje blizine. Kazao je da katolička bolnica pored onoga što čini stručno medicinski posreduje ljudima u posebnim životnim okolnostima bolesti, Božju blizinu koja je ljekovita. „Bog je najveći i najbolji lijek prepoznajemo i u imenu arkanđela Rafaela, koje znači ‘Bog je izliječio’ što ga danas s ostalom dvojicom arkanđela – Mihaelom i Gabrijelom – slavimo“, ustvrdio je biskup.

Još je kazao da se raduje svemu onome što će Bog kroz otvorena srca sudionika slavlja moći ostvariti u njima, za njih i za bolnicu, za njihove obitelji i za domovinu. „Bog voli čovjeka i želi dobro svakom pojedinome, pozivajući ga neka mu dopusti da on u njemu ljekovito djeluje“, istaknuo je biskup. Potaknuo je sudionike slavlja da povjere sv. Rafaelu bolnicu kako bi ona služila bolesnom čovjeku po zamisli sv. Ivana od Boga i kako to njegova Milosrdna braća čine više od pet stoljeća, da ona u Požeškoj biskupiji bude jaka zdravstvena točka na kojoj Bog ima veliku šansu cjelovito liječiti. Pozvao ih je da se pokaju za najtežu bolest koja ih može zahvatiti: zlo, sebičnost i grijeh.

U homiliji biskup je dijaloški podsjetio sudionike slavlja kako je pitanje „jesmo li dobro“ važno, jer se u svakodnevnim razgovorima jedni drugima uglavnom žale da ono što proživljavaju nije dobro.

Istaknuo je kako onaj tko je daleko od Boga, tko u Boga ne vjeruje, komu Bog ništa ne znači, mora biti loše, jer je ostao sam sa svojim nevoljama i u svojim nemoćima. Ali onaj koji vjeruje u Boga, i svaki dan mu otvara svoje srce i cijeli svoj život, povjerava sebe Bogu, omogućuje mu da mu bude blizu, taj ne može biti loše, ustvrdio je biskup. Poručio je nazočnima, ukoliko s obnovljenom otvorenošću za Boga, povjerenjem i predanjem odu s tog slavlja, on će ih iz njihovih nemoći uzdići do razine postojanja do koje ih samo on može dovesti. Kazao je da su im u tom uzdizanju do Božjih visina od osobite pomoći anđeli. Bog se približava po svojim poslanicima koji se zovu anđeli.

„Anđele pak od kojih danas slavimo trojicu i poznamo im imena – Mihael, Gabriel i Rafael – nazivamo arkanđelima jer su od Boga dobili sasvim posebno poslanje, a koje iščitavamo iz njihova imena. Mihaelovo ime znači ‘Tko je kao Bog?’ i kako nam sv. Ivan tumači u drugom čitanju iz Knjige Otkrivenja, on je na čelu anđela koji su ustali u Božju obranu protiv zlih, pobunjenih anđela, Božjih i ljudskih protivnika, čiji je vođa Sotona, đavao ili vrag i njegovi sljedbenici, zbog čega su bačeni na zemlju i koji nama ljudima mute dušu i srce, želeći nas udaljiti od Boga. Isus u današnjem evanđelju tumači kako anđeli imaju zadaću sudjelovati u ostvarenju poslanja koje mu je povjerio Otac, a mi ga nazivamo djelom spasenja“, rekao je biskup.

Govoreći o arkanđelu Rafaelu, biskup je istaknuo kako o njemu govori knjiga u Starom zavjetu – to je Knjiga o Tobiji – u kojoj je opisan život Židova po imenu Tobit, koji je sa svojom obitelji deportiran u poganski grad Ninivu i živi u poganskom okruženju. Unatoč tome spomenuti Tobit ostao je vjeran Bogu i vrijednostima koje je baštinio od svojih predaka, živio je po Božjem zakonu, vršeći njegove zapovijedi. Osobito se istaknuo u tjelesnom djelu milosrđa jer je pokapao svoje mrtve sunarodnjake, kojima je bio uskraćen dostojan ukop. Time je očitovao svoju vjeru da tjelesna smrt nije konačni kraj čovjeka iza kojega, kad se vrati u prah zemaljski iz kojega je i stvoren, više nema ništa, nego da će Boga uskrsnućem od mrtvih čovjeka uzdići u konačno stanje njegove preobraženosti.

On, dakle, pokrenut vjerom pokapa mrtvo ljudsko tijelo, vjerujući da će se u njem ostvariti Božji naum pobjede života nad smrću, uskrsnuće, život vječni. Pa i kad ga je pogodila sljepoća, Tobit nije izgubio vjeru i pouzdanje u Boga. Štoviše, on poučava svoga sina Tobiju da i on bude vjeran Bogu. U jednom trenutku šalje svoga sina Tobiju na put radi nekih obiteljskih poslova materijalne naravi, svratit će i u obitelj njihova rođaka Raguela, a za pratitelja dodjeljuje mu nekog Azarju, sina Ananijina, koji je zapravo bio arkanđeo Rafael u ljudskom obličju, ali mu to nije bilo dano prepoznati. Dok su se odmarali uz rijeku Tigris, Tobija se odluči okupati, i dok se kupao napala ga je velika riba, želeći ga proždrijeti. Uz Rafaelovu pomoć mladić Tobija uhvati ribu i po anđelovu nalogu izvadi njezinu žuč i ponese sa sobom, da mu kasnije posluži kao lijek kojim će oca Tobita izliječiti od sljepoće. Tobija stiže u obitelj svoga rođaka i otkriva da se njegova kćer Sara 7 puta udavala i da su njezini muževi jedan za drugim umirali u bračnoj noći, jer ih je neki zloduh svu sedmoricu usmrtio. Uz pomoć Azarje, odnosno arkanđela Rafaela, koji mu je dao naputak što treba učiniti da otjera zloduha iz Sarine ložnice, mladić Tobija je ostao na životu, oženio Saru i živio s njome u blagoslovljenom braku. Kad se sve na koncu dobro završilo, arkanđeo Rafael se otkriva Tobiji, govoreći mu da je on cijelo vrijeme bio u njegovu pratitelju Azarji, čuvao ga i branio na njegovu putu, njegovu ocu priskrbio lijek a njemu dobru suprugu Saru.

„Kakvog li oca i kakve li obitelji, koja na prvo mjesto stavlja Boga i u njemu prepoznaje istinu o sebi, u njemu ima sve svoje nade i s njime surađuje!“, rekao je biskup. Kazao je kako se među Božje suradnike u pomaganju ljudima u bolesti i drugim životnim nevoljama svrstao i sv. Ivan od Boga, utemeljitelj Bolničkog reda milosrdne braće, svjedočeći im da oni nikad nisu napušteni i izgubljeni za Boga, kao što pred ljudima počesto jesu, i da ih Bog prati u liku svetih anđela i svetih ljudi. „Anđeli služe Bogu u našim životima, da bi se u nama i na nama ostvarilo ono što je Bog smislio za nas“, ustvrdio je biskup, dodavši da je čovjek osiromašen kad se odvoji i udalji od Boga. Još je kazao da anđeli kao duhovna bića podsjećaju ljude u svojoj nevidljivosti na neuhvatljivost u njihovom duhu, kojega ne vide. „Jesmo ono što jesmo upravo po tom i rastemo ili smo razoreni na razini duha“, rekao je mons. Škvorčević.

Povezujući taj rast s prizorom susreta Isusa i Natanaela koji je opisan u naviještenom evanđeoskom ulomku, biskup Škvorčević produbio je govor o Tobitovom ozdravljenju od sljepoće, naglasivši kako je tjelesni vid slika one duhovne sposobnosti gledanja u povjerenju i ljubavi koja se naziva vjerom, kojom se vidi svijet oko sebe, ljude u njemu i sebe same.

Drugim riječima, tek kad je duh izliječen od zla, od sebičnosti, pokvarenosti i grijeha, ljudi vide jedni druge kao što ih vidi Bog. Pozvao je sudionike slavlja da potaknuti naviještenom Božjom riječju, odnosno onime što se dogodilo Tobiji i Natanaelu u susretu s Isusom Kristom, najprije dobro vide i jedni u drugima prepoznaju anđele Božj, te jedni drugima budu na pomoć ne samo u svojim tjelesnim, nego i u duhovnim potrebama, kao što su anđeli od pomoći ljudima u postizanju onoga zdravlja koje Isus naziva spasenje. Spasenje je Isusova ljubav s križa jača od smrti, koja čisti i omogućuje cjelovito zdravlje, ustvrdio je biskup. Još je poručio nazočnima da vjeruju Bogu i onima koji im prilaze njegovom ljubavlju i nastoje ostvarivati ono što je Božji naum o ljudima, kao što to čine djelatnici u katoličkoj bolnici.

Homiliju je zaključio molitvom sv. Rafaelu: „Sveti arkanđele Rafaele, prati nas na našim životnim putovima kao što si pratio Tobiju! Izliječi nas da vidimo, kao što si izliječio Tobita. Pomozi onima koji su u bračnim nevoljama, da kao što je Tobija prihvatio Saru, i oni prihvaćaju jedni druge, ne polazeći od onoga što je ljudska slabost, pokatkad i zloća, nego od onoga što je trajna Božja vrijednost u nama, njegova veličina i njegov naum o nama, te da tako, surađujući s Bogom, izgrađujemo civilizaciju ljubavi u našoj hrvatskoj domovini. Hvala ti za tvoje služenje Bogu u nama, da budemo ljudi spašeni krvlju, ljubavlju Isusa Krista s križa.“

Na kraju misnog slavlja fra Gian-Carlo je, uvodeći u predaju Povelje o agregaciji, biskupu rekao da se ona dodjeljuje onima koji su na osobit i izniman način doprinijeli poslanju Bolničkog reda Sv. Ivana od Boga u skrbi za bolesne, nemoćne, siromašne i beskućne. Kazao je da su Milosrdna braća u Požeškoj biskupiji iskusila „veliko i otvoreno srce“ biskupa Škvorčevića, njegovu zauzetost za osnivanje i djelovanje bolnice na Strmcu i da mu stoga daju to priznanje kao znak njihova prijateljstva i uzajamne bliskosti. Još je dodao kako je tim činom biskup, na neki način, postao njihov redovnički subrat te kao takav sudjeluje u svim duhovnim dobrima spomenutog Reda. Potom je pročitao Povelju o agregaciji.

Biskup Škvorčević podsjetio je kako je svojevremeno pozvao Milosrdnu braću da dođu u Požeške biskupiju, u dio Hrvatske koji je siromašniji, stoga potrebniji njihova služenja. Kazao je da su Milosrdna braća tijekom više od 10 godina djelovanja na Strmcu posvjedočili svoju kršćansku, Isusovu ljubav s križa koju ih je naučio sv. Ivan od Boga. Izrazio je radost i zahvalnost Bogu za sve dobro koje su učinili te je zamolio Gospodina da po zagovoru sv. Rafaela blagoslovi njihovo daljnje djelovanje. Dodao je da su milosrdna braća kroz čin agregacije uključili u svoju zajednicu njega, koji je njih prethodno svojim primanjem uključio u biskupijsku zajednicu. Izrazio je želju da bude dionik duhovnih dobara Reda služenjem ljudima koji su u potrebama. Zamolio je Boga da po zagovoru sv. Rafaela blagoslovi i njegovo daljnje nastojanje, koje će biti više molitveno negoli tvorno. Zamolio je fra Gian-Carla da prenese njegove pozdrave o. provincijalu Massimu i svoj braći Ambrozijanskoj provincije, a generalu njegovu zahvalnost za povelju koja mu je dodijeljena. U znak svoje duhovne povezanosti s milosrdnom braćom biskup je uručio fra Gian-Carlu svoju medalju, izrađenu prigodom njegova biskupskog ređenja prije 27 godina kojeg se spomenuo prije dva dana, pozvavši ih da mole za njega kako bi bio dobar subrat u njihovu zajedništvu. Svim sudionicima slavlja zahvalio je što vole Boga tako da služe čovjeku. Zahvalio je prioru na Strmcu fra Giovanniju, dušobrižniku Ivici Razumoviću, časnim sestrama od čudotvorne medaljice te ravnateljici Maristeli Šakić i njezinim suradnicima, kao i svima onima koji tvore obitelj te bolnice. Poželio je da u toj bolničkoj obitelji neprestano bude prisutna ona snaga koju je sv. Ivan od Boga imao i nosio, kad je neumorno pristupao bolesnicima, siromašnima i nemoćnima, pa da ta bolnica bude „jaka“ duhovna točka požeške mjesne Crkve, izvijestila je Požeška biskupija.