Postulator kauze Marice Stanković o. Vinko Mamić na početku je pozdravio sve prisutne, osobito biskupa Škvorčevića podsjetivši na njegovo zauzimanje za dobrobit katoličkih škola u Hrvatskoj. „Vjerujem da Vas je u svim tim pothvatima svojim zagovorom pratila službenica Božja Marica Stanković jer je i ona svoj život posvetila učiteljskom poslanju i katehizaciji mladih, kao i općoj evangelizaciji društva“, rekao je.

U uvodnom pozdravu biskup je podsjetio da je službenica Božja nakon nepravedne osude komunističkih vlasti na pet godina zatvora, četiri godine –  od 1948. do 1952. – tamnovala u požeškom ženskom zatvoru te je postala Požežanka po svom poniženju i patnjama. Izrazio je radost što kao Požežanin može predvoditi to misno slavlje, istaknuvši da sjedinjeni u vjeri s njome, s nazočnim svećenicima, članicama njezinih Suradnica Krista Kralja na čelu s voditeljicom Blankom Pavlović, požeškim bogoslovima, studentima Doma sv. Antuna Požeške biskupije u Zagrebu i Maričinim poštovateljima, može prikazati Isusovu žrtvu ljubavi s križa i njegove pobjede uskrsnuća te je vjerom prepoznati kao dionicu njegove proslave, moleći da to prizna i Crkva njezinim proglašenjem blaženom.

Homiliju je biskup Škvorčević započeo pitanjem: „Otkud to da su neki ljudi – među njim i Marica Stanković – imali dovoljno nutarnjeg svjetla koje je potpomoglo njihov um da prepoznaju kolika je vrijednost naše životne povezanosti s Bogom, posjedovali potrebnu snagu da im se sloboda posvema opredijeli za Boga te oblikuju život po njegovim načelima, spremni žrtvovati se i umrijeti za njega?“ Kazao je da odgovor daje sv. Pavao u naviještenom prvom čitanju, gdje u autobiografskom ulomku iz Poslanice Galaćanima tvrdi da se „Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe  i pozva milošću svojom, svidjelo otkriti mi Sina svoga da ga navješćujem među poganima“.

„Kakve li je objave Božje postala dionicom Marica Stanković kad je u našem uzburkanom društvu između dva rata i u vrijeme nakon toga razabrala što joj je činiti u Hrvatskoj, napose za mlade, te među ostalim osnovala svjetovnu ustanovu „Suradnice Krista Kralja“ da one, evanđeoskim zavjetima Bogu posvećene, ostanu u svom laičkom staležu i kao takve vrše poslanje Crkve za čovjekovo dostojanstvo i spasenje“, ustvrdio je propovjednik.

Kazao je da žele zahvaliti Bogu ponajprije za tu njegovu objavu, koju je Marica u svjetlu Duha Svetoga prepoznala, njegovom snagom prihvatila, na temelju koje je voljela Crkvu i papu, te surađujući s njezinim pastirima vršila poslanje za koje je bila spremna svjedočiti u progonu, poniženju i trpljenju. Ustvrdio je da je otkrio sve teške dimenzije njezina oduzeta dostojanstva po zatvorskoj kazni kad je prvi puta kao biskup posjetio ženski zatvor u Požegi. Kako je rekao, imao je mogućnost razgledati i samice pod krovom kaznionice, skučene prostore u koje su zatvorenice bile dovođene i zimi po velikoj hladnoći i ljeti po teškoj vrućini.

„Veličina je i snaga Maričina duha što ona opisujući svoje zatvorske patnje u memoarskoj knjizi ‘Godine teške i bolne’ ne optužuje svoje progonitelje, nepravedne suce i mučitelje, nego prikazuje što su te patnje značile za nju iz vjere i potpunog predanja Bogu. Na taj način ona je u Požegi podigla svojevrsni duhovni spomenik koji govori više od spomenika iz kamena i bronce, podignut ‘Ženi robijašici’ na ulazu u zatvor. Svojom snagom duha bila je primjer i potpora drugim nedužno osuđenim i zatvorenim ženama, sve to tako da i u tom prepoznajemo Božju Providnost koja joj je – kao sv. Pavlu – dodijelila sasvim posebno poslanje svjedočenja vjernosti Bogu poganima i u teškim životnim okolnostima“, istaknuo je biskup.

Dodao je da je na taj način postala dionikom rana na Isusovu Tijelu, Crkve u Hrvatskoj, patnji kojima se po riječima sv. Pavla nadopunjava ono što nedostaje patnjama Isusovim, na čijem je čelu bio bl. Alojzije Stepinac, više od 250 svećenika utamničenih samo u starogradiškom zatvoru i brojni vjernici laici nedužno osuđeni. „Oni su svjedoci pobjede Božje, naš ponos i slava, zalog dostojanstva Crkve i naroda. Dužni smo ih pamtiti, iskazivati im poštovanje i zahvalnost. To se na poseban način odnosi na žene svjedokinje iz navedenih vremena, čijoj vjernosti kao da ne posvećujemo dovoljnu pozornost“, istaknuo je umirovljeni požeški biskup.

Poručio je da na važnost žene u Božjem naumu na svoj način upozorava i Isus u naviještenom evanđelju koje govori o Marti i Mariji. „Dražestan je njihov susret s Isusom u njihovu domu, koji je prvenstveno kuća u kojoj su stanovale zajedno s bratom Lazarom, ali još više njihovo srce, željno svega onoga Božjega što su prepoznale u Isusu Kristu. U svojoj čežnji da što bolje ugosti Isusa, Marta smišlja što će kao dobra domaćica staviti na stol, da se on među njima osjeća dobro, te prigovara sestri Mariji koja joj u tom ne želi pomoći. Značajna je Isusova riječ koju joj je uputio: ‘Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.’

Neki tumači navedenih Isusovih riječi smatraju da je on u spomenutoj prigodi utvrdio razliku između aktivnog i kontemplativnog načina vjerničkog života. No, pozornom čitatelju ovog teksta, koji uzima Isusovo cjelovito evanđeosko naučavanje, neće promaknuti kako Isus ni najmanje ne prezire Martinu zauzetost da ga pogosti naspram Marijina sjedanja do njegovih nogu, nego naglašava prvenstvo slušanja Božje riječi, valjanog i snažnog pokretača na prava djela, Bogu mila, a čovjeka uzdižu u zajedništvo s njime“, naglasio je.

Dodao je da je u jednoj prigodi kad ga je došla s rodbinom potražiti Majka Marija, Isus pohvalio one koji slušaju Božju riječ i vrše je, kojima zacijelo pripada prva ona koja ga je rodila. „Među takve vrsne ljude, za Boga pozorne i potpuno spremne vršiti njegove riječi, svrstala se i Marica Stanković. Dok u Hrvatskoj svjedočimo raspravama o ženskim pravima i slobodama, utemeljenima na nekim ljudskim ideološkim postavkama, svjedoči nam evanđelje i žene poput Marice Stanković, da najveće dobro ženama, njihovim pravima i slobodama čine one koje se usuđuju i u Hrvatskoj pitati Boga tko su one, po njegovoj se riječi ravnati, po njegovim načelima živjeti“, istaknuo je biskup. „Hvala ti, službenice Božja, Marice, za primjer koji si nam dala. Pomozi ženama u Hrvatskoj da ga nasljeduju te ona bude zemlja Božjih sloboda, a žene biće njegova dostojanstva“, zaključio je homiliju.

Na kraju euharistijskoga slavlja, svima je zahvalio o. Vinko Mamić,a Suradnice Krista Kralja su biskupu Škvorčeviću uručile prigodan poklon. Predslavitelj je rekao da se uvijek pita, kada umre netko tko je živio srcem iz posvemašnje povezanosti s Bogom, što se dogodi s tim srcem u vječnosti. „Postane srce punine“, kazao je dodavši da je Marica Stanković „ponijela sve nas u svom srcu u vječnost“.