Razlog Vašeg posjeta je blagoslov obnovljenog dijela samostana na Kaptolu. Nije vam prvi put u Hrvatskoj. Kako doživljavate Crkvu u Hrvatskoj, s obzirom da se Hrvatska smatra jednom od „najfranjevačkijih“ zemalja u svijetu i da blisko surađujete s hrvatskim franjevcima?

U Hrvatskoj sam bio mnogo puta i mogu reći da se u vašoj zemlji osjećam kao kod kuće. Poznajem nekoliko franjevačkih kuća i njihovu stvarnost. Manje onu eklezijalnu. Ali imao sam priliku upoznati zajednice i ljude, biskupe i crkvene poglavare. Mogu reći da Hrvatsku doživljavam kao zemlju koja je neka vrsta mosta. Kako između Istoka i Zapada, što je oduvijek bio njezin prirodni poziv, tako i između sekulariziranijeg europskog svijeta i drugih koji imaju drugačije ritmove. Crkva u Hrvata bogata je tradicijom nepokolebljive vjernosti evanđelju, koja je također doživjela veliku kušnju. To je bogatstvo koje treba podržavati i hraniti stalnom evanđeoskom obnovom. Moramo priznati da često živimo katolicizam koji je više kulturan nego krsni, to jest, katolicizam izbora i stoga poslanja.

Vjerujem da Crkva u Hrvatskoj treba, kao i u cijelom zapadnom svijetu, ne samo sve više postajati narod muškaraca i žena koji biraju i prianjaju uz Isusa Krista, obnavljajući svoje krštenje, nego mora to činiti, kao što kaže papa Franjo, kao učenici misionari. Vjera nije privatni proizvod koji treba konzumirati sam, nego je to dar koji treba svima naviještati, dijeliti, vikati s krovova.

Rekao bih Crkvi u Hrvatskoj da se može više odvažiti za misijski navještaj evanđelja u svojim gradovima, selima, ulicama i obiteljima. Moramo otvoriti nove putove tamo gdje ih nitko ne prepoznaje. Čak i među ljudima koji su naizgled najdalje od govora vjere, postoje znakovi djelovanja Duha. Na nama je da ih prepoznamo, pratimo i podržimo.

U organizaciji Vijeća franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine prije dva tjedna u Zagrebu su proslavljene franjevačke obljetnice. Tom prigodom stigla  je relikvija krvi svetog Franje koju časte vjernici diljem Hrvatske. Čini se da je Franjina poruka aktualna i danas. Što Franjo poručuje ljudima 800 godina nakon što je primio svete rane?

Čvrsto vjerujem da je Franjo uvijek aktualan, jer je jednostavno nadahnut evanđeljem, prenosi riječi, logiku, mentalitet evanđelja, koji dotiču ljude svih generacija. Kod Franje je dakle vidljivo da nema razlike ni udaljenosti između onoga što on govori i onoga što on jest, jer on je iskren, autentičan, istinski čovjek! Franjo je znao govoriti o Bogu, pokazati Kristovu ljubav svojom blizinom ljudima, svojom sposobnošću da voli malene, grešnike, svojom željom da ostane posljednji među posljednjima. Kako može ne govoriti takvim svjedočenjem?

Franjo je također iskusio svoje tjeskobe, svoje borbe, takozvanu „veliku kušnju“ duha prije nego što je otišao na La Vernu. Nakon što je primio stigme, ponovno je krenuo s obnovljenim entuzijazmom naviještati evanđelje i obraćati se stigmatiziranima svoga vremena. Htio bih reći da je Franjo suvremen, on u sebi nosi one osjećaje koje danas dobro poznajemo. Pomaže nam tražiti Gospodina i produbiti spoznaju o tome tko smo u susretu s drugima, osobito s marginaliziranima i ranjenima našega vremena. Zbog toga nam svima može biti i jest referentna točka i nastavlja nam govoriti.

U tijeku je proces restrukturiranja Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri koja će postati kustodijom ovisnom o Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda. Ovo je prvi takav proces u Hrvatskoj, no u drugim zemljama već postoji takva praksa. Koji je uzrok tome i smatrate li da to osnažuje ili oslabljuje franjevačke zajednice?

U različitim dijelovima svijeta angažirani smo u ponovnom promišljanju sadašnje strukture provincija i traženju oblika integracije i suodgovorne suradnje. U prošlosti smo svakako bili snažniji, imali smo mnogo provincija jer komunikacije nisu bile tako jednostavne, a udaljenosti velike. Danas je upravo suprotno i ako možemo integrirati našu prisutnost i koncentrirati svoju energiju u pogledu misije, mi to želimo učiniti. Provincija nije apsolutna stvarnost, nego način na koji se organiziramo na određenom teritoriju. To se kroz povijest već više puta mijenjalo i opet se mijenja, pa tako i u Hrvatskoj.

Ne bojim se te promjene, čak ni tamo gdje taj proces počinje sada, kao u Hrvatskoj. Trebaju nam oči koje su mudre u duhu i sposobne čitati ljudsku stvarnost kako bismo se snašli u ovom novom vremenu u kojem živimo i pronašli kreativne načine življenja u njemu. Ne možemo nastaviti samo ponavljati prošlost kakva je bila, bez otvaranja novih puteva. Svakako je teško tugovati pred svjetovnom stvarnošću koja se mijenja. Najvažniji izbor je favorizirati i promicati život, a to je ispred struktura, koje moraju služiti životu i poslanju, a ne obrnuto!

Crkva je suočena s tzv. krizom zvanja i u kontekstu smanjenog broja zvanja, ali i s obzirom na kvalitetu redovničke zajednice i autentičnog svjedočanstva karizme. Kako vidite trenutnu situaciju Reda manje braće u Europi, ali i u svijetu općenito?

Moramo priznati da živimo u sada produženom vremenu krize zvanja i teškoća da kvalitetu života i svjedočanstva naših redovničkih zajednica učinimo transparentnijima i vidljivijima. Razlozi su brojni i često složeni. Dobro znamo, a još više to moramo prihvatiti, da više ne živimo u kršćanskom društvu. Prešli smo iz kulturnog i pučkog katolicizma u kršćanstvo izbora i poslanja. Pojednostavljeno, rekao bih, iz religijskog sustava koji je bio jasan i razgraničen u prilično statičnom i dobro strukturiranom društvu.

Danas se od nas traži odgovor svjesne i slobodne vjere. Nije lako u sadašnjem kontekstu. U ovoj situaciji vidimo da su i zvanja od često socioloških zvanja postala zvanja koja sve više zahtijevaju osobni izbor koji ide protiv struje. Moramo priznati da su prava zvanja uvijek bila pomalo ovakva.

Čak je i mladi Franjo išao protiv svoje obitelji i protiv cijeloga grada Asiza kako bi slijedio svoj poziv, koji u tom vjerskom i društvenom kontekstu nije bio očit i umirujuć za sve. Franjo je prelazio granice, ulazio u srce evanđelja i zbog toga je naišao na protivljenje. Danas, slijediti istinski poziv na redovnički život, na svećeništvo, kao i na kršćanski brak zahtijeva ići izvan istih granica i napraviti izbor koji razbija uobičajene obrasce na koje smo navikli. Ovo nije lako, nije za svakoga, dapače vjerujem da je za nekolicinu. Dakle, zvanja danas nemaju za cilj samo održati strukture koje imamo, nego učiniti kršćanski i redovnički život lijepim, transparentnim i elokventnim za mnoge.

Kada govorimo o kvaliteti kršćanskog i redovničkog života često imamo na umu model savršenstva kojem svi trebamo odgovarati. U povijesti Crkve stvari su uvijek bile mnogo složenije i nijansiranije. Bilo je puno gorih vremena nego danas za kvalitetu života i svjedočanstvo vjernika u prošlim stoljećima. Na primjer, prije Tridentskog sabora situacija je bila jednostavno dramatična, kao i u Franjino vrijeme. Danas smo mi redovnici pozvani, vjerujem, svjedočiti život koji je prije svega posve ljudski i humanizirajući. Neka bude takav da naviješta Kraljevstvo Božje polazeći od kvalitete naših odnosa, hranjenih osobnom i zajedničkom molitvom, jednostavnim i trijeznim načinom života, raspoloživošću za poslanje. To su bitne točke našeg redovničkog života koje ni danas ne smiju izostati.

Mogu reći da danas u Europi još uvijek imamo zvanja i to nije malo! Ima ih i u zemljama koje godinama više nisu poznavale darivanje novih mladih ljudi Redu. Fizionomija i kvaliteta novih zvanja vrlo je drugačija, nova je i moramo je znati prepoznati, prihvatiti i pratiti. To je najveći izazov i s nedostatkom zvanja. To nam govori da ne možemo dočekati nova zvanja samo da nastavimo ono što već imamo u smislu prisutnosti i djelovanja, nego i da sanjamo i otvorimo nove putove. To je posebno važno za nas franjevce.

S obzirom na aktualnu situaciju na Bliskom istoku i prisutnost franjevaca Kustodije Svete Zemlje na tom području, može li Franjina poruka mira doprijeti do srca onih koji su odgovorni za sadašnje stanje? Kako tamo trenutno žive i služe franjevci?

Prije 800 godina sveti se Franjo usudio se prijeći granicu koja je dijelila kršćanski svijet od islamskoga, krenuvši na bojno polje Saracena i kršćana. Bio je s jednima i drugima, ohrabrivao kršćanske vojnike te ih pozivao da ne nastavljaju rat, no to nije urodilo plodom. Postao je hodočasnik mira među Saracenima i susreo sultana Al-Malika za kojeg možemo reći da je imao susret zamjetne ljudske i duhovne dubine. Veliko iznenađenje, prema kroničarima toga vremena, bilo je vidjeti kršćanina bez oružja kako ide prema „neprijateljima“. Bilo je to Franjino proročanstvo, koje međutim nije imalo trenutačni pozitivan ishod. Vjerujem da je danas Franjina snažna riječ ona, koja na Bliskom istoku nastavlja mirovne putove i posredovanja na sve moguće načine, pozva aktere da sjednu za isti stol i kroz razgovaraju, imajući prije svega na srcu situaciju civila i nezaštićenih. Rezultati će doći sa strpljenjem. Ne možemo ih odmah zahtijevati. Potrebno je i malo mašte da se razmisli kako na vrlo malom teritoriju postići suživot dva naroda, ali način se treba pronaći..

Franjevci ostaju na tom području, unatoč prisutnim opasnostima, kao i zadnjih osam stoljeća! Najhitnije potrebe su potpora stanovništvu Gaze i južnog Libanona te pomoć onima koji su izgubili posao i dostojanstvo zbog odsutnosti hodočasnika i turista. Predani smo jamčenju smještaja, hrane i barem djelomične plaće mnogima, ali i školovanja koje je često besplatno za mnoge. Također, ostati i njegovati duhovni život, a time i nadu, je način dragocjenog i hitnog služenja.

Suočavajući se sa svim spomenutim izazovima i teškoćama, kako Kristova Radosna vijest, koju je Franjo životom svjedočio, može biti izvor nade današnjem čovjeku i poticaj na potpuno predanje Gospodinu?

Ponekad se pitam kako bi, da se Gospodin Isus vrati i održi Govor na gori na našim trgovima, u našim parlamentima, u Ujedinjenim narodima i svugdje gdje se donose odluke vezane za svjetske financije, to bilo primljeno? Ne mislim da bi bilo dobro primljeno. Evanđelje ostaje alternativna riječ onoj riječi svijeta i društvenoj osjetljivosti. Dakle, radosna vijest Isusa Krista može biti izvor nade za današnjeg čovjeka ako ju naviještamo svojim životom prije svega kao alternativnu, proročku riječ koja je sposobna osporiti moć ovoga svijeta, moć svake vrste. Ne kao kamen bačen na naše suvremenike, nego baš kao riječ nade, kao otvoren prozor u dramatičnoj tami ovoga teškog vremena u kojem živimo. Pitanje je, dakle, upućeno nama kršćanima: jesmo li sposobni vikati riječ Evanđelja na ovaj način našem današnjem svijetu? Ako u tome uspijemo, siguran sam da će nemali broj njih osjetiti poziv i entuzijazam da posvete svoje živote Riječi koja jedina može dati nadu, probuditi život, obećati spasenje odnosno puninu života koja obiluje lijepim i dobrim.

I za kraj, što biste kao Franjin brat poručili hrvatskim vjernicima?

Ovo pitanje me stavlja pred veliku odgovornost. Vjerujem da bi Franjo današnjim vjernicima u Hrvatskoj poručio da se ne boje ovog vremena i napetosti koje su prisutne u našem društvu, a koje su zahvatile i ovu zemlju. Rekao bi nam da gledamo u budućnost s nadom jer ona ostaje u Božjim rukama. Potaknuo bi nas da prikupljamo naslijeđe vjere dobiveno iz povijesti i učinimo ga živim i relevantnim danas. Potaknuo bi nas i da ne gledamo samo na vjernike koji su tu i koji posjećuju naše zajednice, nego da imamo otvorene oči i srca za mnoge, osobito mlade, koji su sada daleko. I među njima ima tragača za nadom i smislom života. Tražimo putove, jezike, načine da do njih dođemo i učinimo da radosna vijest Evanđelja odjekne među mnogima. Na kraju bih rekao da Franjo traži od hrvatskih vjernika da i dalje budu žene i muškarci pomirenja i mira. Vaša je zemlja do prije nekoliko godina proživljavala strahote rata, sa svim posljedicama koje on nosi. Ne bismo to više željeli vidjeti i zato je važno sijati mir na konkretan način. Na to nas sv. Franjo uvijek poziva i traži od nas da se ne umorimo na tome putu.