Šest stoljeća od rođenja kraljice Katarine

Uvod

1. Rodila se u Blagaju na dašnji dan (1424.) u obitelji humskog vojvode Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić. Otac joj bio među uglednijim velikašima srednjovjekovne Bosne. Prvih 20-ak godina Katarina je provela s roditeljima u Blagaju, a 1446. udala se za prijestolonasljednika bosanskog kraljevstva Stjepana Tomaša Kotromanića s kojim je provela 17 godina u kraljevskom dvoru na Bobovcu. U braku su imali dvoje djece, Šimuna i Katarinu. Kad je turski sultan Mehmed II.osvojio Bosnu (1463.), pogubio je njezinoga muža Stjepana, a djecu odveo u Carigrad. Kraljica je uspjela s pratnjom pobjeći starim Rimskim putem preko Konjica, Glavatičeva, Nevesinjskog polja, Stjepan-krsta, Blagaja, Maslina kod Stoca i Hutova, do Stona i Dubrovnika. Sa sobom je ponijela obilježja vladarske kuće, krunu, plašt i mač koji je pohranila u Dubrovniku „pod zavjetom da se preda njezinom sinu Šimunu kad se oslobodi turskoga ropstva. U Dubrovniku je ostala tri godine čekajući vijesti o svojoj djeci koju nikada više nije vidjela. Iz Dubrovnika je 1466. s dvorjanima otputovala do Šibenika, a odatle prema Anconi i Rimu gdje je ostala do svoje smrti.

Nedavno je u „Svjetlu riječi“ Leonard Valenta, profesor povijesti u KŠC-u Sv. Josip u Sarajevu, objavio zanimljiv uradak pod naslovom „Šest stoljeća neispričane priče“ o kraljici Katarini, pa veli da je ova „neispričana priča“ još uvijek aktualna, jer govori o neprolaznim vrjednotama obitelji, naroda i Domovine. No, to nije samo priča o jednoj ženi, već i o jednoj zemlji koju je kraljica Katarina upoznala i zavoljela. To je „zemljica Bosna“, koja svim stoljetnim nevoljama usprkos još živi, funkcionira i traje. S pravom je njezinih „suvremeni zaljubljenik“, Josip Pejaković, u svojoj monodrami izrekao epohalnu frazu koja se pamti i prepričava: „On meni veli da Bosne nema“. Kako bolan nema Bosne, dok Neretva huči, a Miljacka teče? Kako, bolan, nema Bosne a Sana ide? Idu Sava i Drina, Ukrina i Vrbas, idu Bosna i Željeznica. Ti misliš da ne idu. Al’ sagni se, hajvanu, i pogledaj i vidjet ćeš da idu“.

Ima li, dakle, Bosne i kad kraljevstva nema?!

2. Spomendan smrti bosanske kraljice Katarine, koja je u Otomanskoj okupaciji (1463.) izgubila muža, djecu i kraljevsku zemlju prije šest stoljeća, potvrđuju riječi glumca Josipa „da ima Bosne“. Istina, ona je nakon Miloševićeve okupacije i Karadžićeve separacije, podjelom i dogovorom svjetskih moćnika, sada u drugom stanju i izdanju. I dok nam sjećanje na Bosansku kraljicu budi nostalgične uspomene, ne „na neku veliku vladaricu, već na skromnu, tihu i duhovnu osobu“, osjećamo kako njezina memorija živi u dušama ljudi ove plemenite zemlje. O tome govori i ovaj kulturni, vjerski i znanstveni događaj u Mostaru. Prisjećanje na skromnu kraljicu Katarinu „jače je, življe i glasnije od svih osvajačkih i ratničkih vladara“. Uz njezinu povijest s jedne strane veže se obiteljska i kraljevska tragedija, osobna tuga i kraj jedne epohe. Uspomenu pak njezina života s druge strane prate obilježja „patnice, prognanice i izbjeglice, žalosne kraljice, supruge i majke“. Moglo bi se bez pretjerivanja kazati kako je to „praslika i odsjaj stoljetnih muka i njezinog negdašnjega kraljevstva“, kao i suvremenih žitelja iz nedavne prošlosti B i H, koju je kraljica Katarina na samrti povjerila papi Sikstu IV. i njegovim nasljednicima.

O Katarininim godinama na kraljevskom dvoru nema osobitih zabilježenih podataka. Oni se uglavnom svode na legende i priče „o dobroj kraljici koja je često napuštala kraljevski dvor i pohađala narod u Sutjesci i okolnim selima, gdje bi poučavala žene u kućanskim poslovima, posebice u lijepom vezenju. Brigu za kraljičin duhovni život preuzeli su bosanski franjevci, o čemu svjedoči podatak (iz 1447.) kada je papa Eugen IV. dopustio kraljici neka iz reda svetoga Franje uzme dvojicu svećenika za svoje duhovnike. Kraljica Katarina sa svojim mužem Stjepanom Tomašom dala je sagraditi više katoličkih crkava, poput one na Vranduku koju je kralj Tomaš posvetio svom imenjaku, sv. Tomi u čast, kao i crkvu Presvetoga Trojstva u Otinovcima (1447.) i svete Katarine u Jajcu. Ne zna se kad je pristupila franjevačkom svjetovnom redu. No, fra Marijan iz Firenze, spominje podatak iz kronike da je bila upisana među članove Trećega reda. Kroz brojne pjesme, priče, legende, narodne običaje i predaju ona se štuje kao „hrvatska narodna heroina“, te kraljica koja je u turbulentnom vremenu, bez obzira na osobnu tragediju, smogla snage do kraja života boriti se i brinuti za svoju Domovinu.

Godine izbjeglištva i tuge, strpljivog iščekivanja i nade

3. Pape onoga vremena (Pavao II. 1464.-1471. i Siksto IV. 1471.-1484.) prihvatili su prognanu kraljicu i dodijelili smještaj njoj i njezinoj pratnji. A uz to davali joj mjesečnu pomoć da može pristojno živjeti. Kroničari bilježe da je u Rimu uživala opće poštovanje. Kad je osjetila da joj se bliže posljednji dani, napisala je 20. listopada 1478. svoju oporuku. Stvari iz svoje dvorske kapele poklonila je hrvatskoj crkvi Sv. Jeronima u Rimu, a svetačke moći crkvi Sv. Katarine u Jajcu. Glavna je srž njezine oporuke što je kao zakonita kraljica imenovala papu Siksta IV. i njegove nasljednike, baštinicima bosanskoga kraljevstva. Bilježnik oporuke bio je hrvatski svećenik u Rimu, a svjedoci i izvršitelja bili su rapski arhiđakon i šest franjevaca. Odlučeno je da bude pokopana u „bazilici Santa Maria in Aracoeli“, kojoj je ostavila svoj kraljevski plašt i svileni oltarnik. Kraljica Katarina je blago usnula u Gospodinu na današnji dan, 25. listopada 1478.

Poznati povjesničar, fra Bazilije Pandžić, piše kako je „smještaj njezinoga groba pred glavnim oltarom, bio znak koliki je ugled kraljica uživala u Rimu“. Upravo je taj grob postao i ostao dragom i nezaobilaznom postajom hrvatskim hodočasnicima u Vječnome gradu. Njezin pak lik i poslije šest stoljeća izranja kao „oličenje vjekovne sudbine brojnih hrvatskih i bosanskih izbjeglica i prognanika tijekom prošlih stoljeća, sve do naših dana. Nema sumnje da je kraljica nosila tešku sudbinu osobne tragedije, ali je to podnosila strpljivo, kraljevski i kršćanski dostojanstveno. Samo je njoj bilo poznato koliko je suza, uzdaha i vapaja upućivala nebu, kao i svijetu politike onoga doba, ova shrvana majka i prognana kraljica! No, ni u progonstvu velegrada Rima nije se predavala, ni očajavala. Posvetila se Bogu ugodnom radu za siromahe i bolesne preko hrvatskog hospicija i bratovštine svetoga Jeronima, koji je u Rimu djelovao od 1453. Kraljica je uz to sa svojim dvorkinjama ustanovila „društvo pobožnih žena“, koje su uz brigu za bolesne i siromahe, prihvatile i asketski način života, molitve, pokore i kontemplacije.

4. Ucviljena kraljica, dakle, nije u Rimu sjedila prekriženih ruku. S jedne strane brinula se za rimsku sirotinju, a s druge nije se umarala tražiti i pomoć europskih vladara, neka čine što je u njihovoj moći da oslobode njezino „porobljeno kraljevstvo, kao i njezinu djece iz osmanskoga ropstva u Carigradu“. Znala je, naime, kako je par godina prije njezinoga dolaska u Rim papa Pio II. bio poduzeo akciju okupljanja vojske u Ankoni (1464.), odakle su preko Dubrovnika trebali poći osloboditi Bosnu. A onda je bio plan krenuti da oslobode i Carigrad. Papa se, međutim, u Ankoni teško razbolio, te uoči Velike Gospe (1464.) preminuo, pa je vojna akcija za oslobođenje Bosne propala. Nakon petnaest godina prognaništva i traženja pomoći da se oslobodi njezino kraljevstvo i zarobljena djeca, ova velika žena i kraljica nije mogla više nositi ogroman teret života. Premda je imala samo 54 godine, podlegla je fizičkoj slabosti i bolesti. Nekoliko dana prije smrti izrazila je želju sastaviti svoj testamenat. U ispisanoj oporuci Bosansko Kraljevstvo ostavila je Svetoj stolici, u slučaju da se Bosna oslobodi, a djeca se ne povrate u okrilje Katoličke Crkve. Umrla je 25. listopada 1478. u Rimu.

Kako rekoh, svoju bol, patnju i nadu odnijela sa sobom u grob crkve na Araceliju. Na nadgrobnoj ploči uklesan je njezin lik u naravnoj veličini (178 cm), s kraljevskim grbom i tekstom na bosančici: „Katarini kraljici bosanskoj, iz roda Jelene i cara Stipana, ženi Tomaša, kralja bosanskoga, koja je živjela 54 godine i preminula u Rimu, 25 oktobra lita Gospodnjega 1478.“ Uspomena na nju živi diljem Bosne i Hercegovine, posebice među ženama sutješkoga okružja koje i danas nose crne marame (zovu ih „katarinke“) u znak žalosti za svojom kraljicom. Ovaj svijetli lik iz naše daleke prošlosti podsjeća na izvanvremenske vrijednosti, pa je ona „Neispričana priča“ (prof. Valenta) vrlo aktualna. Utemeljena je, naime, na neprolaznim vrjednotama djelotvorne vjere i ljubavi prema obitelji, narodu i Domovini. Uz ovu „neispričanu priču“ vezana je tragedija, tuga i kraj jedne nezaboravne epohe, kraj države i kraljevstva Bosne. Ali, i osobne povijesti ožalošćene kraljice Katarine, supruge i majke. Nju je obilježila teška patnja, progonstvo i izbjeglištvo. Ostala je, međutim, upamćena u narodu kao velika domorotkinja koja je cijelo vrijeme progonstva kao ucviljena udovica veremila za svojom djecom i Domovinom, te bila željna „pšenice sa Liješnice, ribe iz Bukovice i vode s Radakovice”. A to je okolje kraljevskoga grada Bobovca gdje je proboravila punih 17 „kraljevskih godina“. Neka je Gospodin obdari svojim mirom i daruje pokoj vječni!

✠ Želimir Puljić,
nadbiskup zadarski emeritus
Mostar – katedrala, 25. listopada 2024.