„Kada u religiji otkrijete nešto čudno i naoko besmisleno, vjerojatno se približavate samoj biti te religije“, kazao je profesor povijesti na američkom Sveučilištu „Yale“ dr. Carlos Eire.

Autor znanstvene studije posvećene tim neuobičajenim čudesima u razgovoru za Glas Koncila istaknuo je da nije riječ tek o pojavama pridržanima katolištvu, nego o globalnim i kontinuiranim religijskim fenomenima vrijednima racionalnoga razmatranja. „Lažiranje levitacije pod određenim se uvjetima – na primjer na otvorenom ili u velikoj crkvi – čini nevjerojatnijim od samoga čuda levitacije“, primijetio je sugovornik objašnjavajući zašto se ta čudesa mogu i pouzdano povijesno istražiti.

„Krajem 16. stoljeća Katolička je Crkva racionalizirala proces kanonizacije, opremivši ga upitnikom za svjedoke s posebnim pitanjima o čudesima, uključujući levitaciju i bilokaciju. Svi vjernici koji su svjedočili u procesima kanonizacije morali su se zakleti da istinito odgovaraju na ta pitanja, pri čemu kazna za laž nije bila novčana globa ili zatvor, nego vječno prokletstvo u paklu. A ti su ljudi u pakao vjerovali“, protumačio je dr. Eire.

Izloživši opravdanost vjere u čudesa, sugovornik se osvrnuo i na njihovu svrhovitost. „Ona su ponajprije očitovanja božanske moći, ali i složenosti stvarnosti i ograničenja ljudskoga poimanja. Najdublje istine i katoličke i pravoslavne tradicije paradoksi su koji nadilaze naše razumijevanje: Trojstvo, dvije Kristove naravi, euharistija… Iako za spasenje nije nužno vjerovati u levitaciju i bilokaciju, cijela naša vjera ovisi o nečem nevjerojatnom čudesnom (…) U tom smislu katolik koji ne vjeruje u čudesa nije katolik“, ocijenio je dr. Eire.

Iznijevši primjere redovnika poznatih po levitaciji ili bilokaciji – sv. Terezije Avilske, sv. Josipa Kupertinskoga i časne službenice Božje Maríje de Jesús de Ágrede ta je dva fenomena usporedio i s naoko sličnim okultnim pojavama. „Kod vještica možemo govoriti o levitaciji koju uzrokuje đavao. Iako se čini identičnom levitaciji svetaca, ona nije nadnaravna, jer i prema katoličkoj i prema protestantskoj teologiji đavao ima moć samo onkraj naravi, ali ne i iznad nje. Đavao postoji dovoljno dugo da zna manipulacijom prirodnih zakona oponašati Božje djelo, koje uvijek nadilazi prirodu“, zaključio je.