Na bdjenju se okupilo više od tisuću vjernika unutar i ispred crkve. Program je započeo misnim slavljem koje je predvodio splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić, a liturgijsko pjevanje predvodio je VIS „Veritas Aeterna“. Nadbiskup Križić pozdravio je prisutne i pozvao sve da na oltar „stave svoja očekivanja, nade, potrebe“ i napomenuo da nije u životu najvažnije uvijek pobjeđivati, već ne dati se slomiti i „zato tražimo Božju pomoć kako se nikada ne bi predali“.

U homiliji je nadbiskup govorio o duhovnoj ratnoj terminologiji svetog Pavla i o tome kako je kršćanska egzistencija obilježena borbom kao jednim trajnim stanjem. „Sile zla su konstantno prisutne i u neprijateljskom su stavu prema kršćaninu, stoga je on prinuđen na borbu ili će se podložiti dominaciji tih sila“, poručio je te podsjetio da Pavao potiče da se bude jak u Gospodinu, u Njegovoj silnoj moći, da se obuče u bojnu opremu Božju kako bi se moglo suprotstaviti đavolskim napadima. Nadalje je mons. Križić spomenuo tri neprijatelja kršćanina: tijelo (dio osobe navezan na staroga čovjeka), svijet i Đavla. „Po Pavlu tijelo i svijet su neprijatelji kršćanina ukoliko služe samo kao prostor ili kao sredstvo preko kojih mogu djelovati ove sile zla. Pavao će za naše tijelo reći da je hram Duha Svetoga, za svijet će reći da ga je Bog toliko ljubio da je dao svoga Sina. To znači da tijelo i svijet nisu u sebi nekakvo zlo, nego se Đavao redovito služi tijelom ili svijetom kao sredstvom da čovjeka zavede, da mu izopači vrijednosti. Tako Đavao ima vlast da idole, bogatstvo, drogu, nemoral, kriminal, kocku predstavi kao boga, kao da će se osoba preko toga ostvariti, nešto uspjeti, postati sretnija“, rekao je.

„Koliko je sve to ozbiljno vidimo iz činjenice da je Isus u samu molitvu Očenaša stavio molbenicu: ‘izbavi nas od zloga’, tj. ne dopusti da nas on prevari, da nam život zatruje i uništi. Đavao kako bi Boga potisnuo iz života ljudi je kao zamjenu svijetu ponudio radost slavlja vještica, a i inače po moćnicima svijeta širi razne nakaradne ideje i ideologije koje podrivaju Božje zakone. U tim okolnostima kršćanin ne treba pobjeći iz svijeta, nego ne smije prihvatiti logiku svijeta i treba biti svjedočanstvo svijetu, svjetlo svijetu i sol zemlji. Nameće nam se ozbiljno pitanje koliko danas mi kao kršćani, ne isključujem ni nas, svećenike, biskupe, usmjerujemo svijet u kojem mi živimo, tj. koliko smo mu svjetlo, a koliko samo taj svijet slijedimo. Isus je učenicima najavio da će u svijetu imati patnju, ali da ne strahuju, već da se pouzdaju, jer On je pobijedio svijet“, ustvrdio je nadbiskup Križić te je homiliju zaključio riječima svetog Pavla Kološanima: „Radujem se s vama dok promatram vaš bojni red koji se čvrsto odupire, vašu vjeru u Krista.“

Na kraju mise mladi su zazvali i Duha Svetoga za pastoralnu i akademsku godinu koja je započela, a nadbiskup je udijelio Božji blagoslov uz želju da mladi vjernici sačuvaju dar vjere i budu trajni svjedoci Božje prisutnosti u svijetu.

Zatim je John Pridmore, gost koji je došao iz Engleske, pred prisutnima posvjedočio kako je uz Božju milost pobijedio tamu. Svjedočanstvo je prevodila Ana Periš. Pridmore je započeo svjedočanstvo molitvom Duhu Svetom i Blaženoj Djevici Mariji, nakon čega je ispričao svoju životnu priču. Iako je kršten kao katolik, nikad nije odgajan u vjeri, a od roditeljskog razvoda kad je imao 10 godina, živio je s ocem i pomajkom koja ga je tukla, dok je njegova majka doživjela živčani slom i otišla u psihijatrijsku bolnicu. S 13 godina je počeo krasti, kako bi privukao pažnju na bol koju je osjećao, ali kako mu je otac bio policajac, sve bi opet završavalo nasiljem. S 15 godina je završio u zatvoru i nakon toga napustio dom i nastavio krasti pa opet s 19 godina završio u zatvor i u samici, gdje je razmišljao i o oduzimanju vlastita života. Kad je izašao iz zatvora, počeo je raditi kao izbacivač za klubove Londona. Tu je sreo ljude koji su izgledali da imaju sve i Pridmore je to poželio, htio je da ga ljudi poštuju i da ga se boje. Zato je počeo raditi za te ljude i uskoro s njima, s ljudima koji su vodili većinu organiziranog kriminala u Londonu. Tada je rijetko izlazio iz kuće bez oružja, a sada nikud ne ide bez krunice, „najmoćnijeg oružja na koje je naišao“. Tada je imao sve što svijet kaže da osobu čini sretnom, ali iznutra je bila jedna velika praznina. Pokušao ju je ispuniti drogom i promiskuitetnim životom, ali što je to više činio, iznutra je bio sve mrtviji, poručio je između ostaloga.

Jednom je pretukao čovjeka i mislio da ga je ubio i, kako je rekao, najviše ga je prestrašilo to što nije mario. Jedne noći znao je da ima srčani udar i da će vrlo brzo umrijeti i ići u pakao, bilo je kao da je vidio sve grozne stvari što je učinio. To je bio njegov sud i bio je strašan i zavapio je za još jednu priliku, ne jer mu je bilo žao, već jer nije htio ići u pakao, kazao je dodajući da je tada izgovorio prvu molitvu ikada: „Dosad sam samo uzimao od tebe, Bože, sada želim davati.“ Do tog trenutka u životu je uvijek mislio da je bezvrijedan, ali tada uz Božju ljubav znao je da vrijedi, ne samo jer ga je Bog ljubio, već je imao i plan za njega. Svojoj majci je ispričao što se dogodilo i saznao kako je svaki dan molila za njega Djevicu Mariju: „Od majke Majci, spasi moga sina!“ i upravo prije tog događaja, molila je devetnicu sv. Judi Tadeju, zaštitniku beznadnih slučajeva, posvjedočio je Pridmore, između ostaloga, rekavši da je nakon tog događaja počeo tražiti i upoznavati vjeru.

Večer je zaključena euharistijskim klanjanjem. Na kraju je povjerenik pastorala mladih don Ivan Terze pozdravio mlade i podsjetio ih da na svetkovinu Svih Svetih mogu izmoliti potpuni oprost za jednu dušu iz čistilišta, kao i da duše u čistilištu ne mogu moliti za sebe, sebi ne mogu pomoći, ali mogu ljudima na Zemlji pomoći svojim molitvama. „Radi nade koju imamo u uskrsnuće, ne treba toliko tugovati već se povezati sa svojim dragima i moliti za njih te moliti njih da mole za nas. Snažna je molitva tih duša pred Bogom“, zaključio je.