Na promociji se okupilo preko 130 vojnikinja i vojnika koji djeluju u vojarni kako bi čuli svjedočanstvo hrvatskog branitelja i dobrovoljca Domovinskoga rata koji je svoj ratni put odlučio zapisati da ostane budućim generacijama. Uz brigadira Čokolića knjigu su s njim predstavljali invalidi domovinskog rata, njegova braća po oružju satnici Ante Alduk i Jakov Čolak pripadnici njegove ratne postrojbe slavne 4. Gardijske brigade „Pauci“.

Ante Čokolić rođen je 1972. u Trilju kao peto od šestero djece, po završetku srednje medicinske škole u Splitu uključuje se u obranu domovine i 4. gbr. već u srpnju 1991. godine. Do listopada 1995. bio je vojnik-strijelac, medicinski tehničar u pješačkoj satniji i zapovjednik voda, a poslije rata voditelj Personalne službe 4. gardijske brigade. Od 2016. živi u Zagrebu, načelnik je Odjela za razvoj i upravljanje karijerama u Personalnoj upravi Glavnog stožera, a od 2018. do veljače 2023. predsjednik je Upravnog odbora Zaklade vojne solidarnosti. Ove je godine radi teške bolesti otišao u mirovinu. Odlikovan je Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom hrvatskog trolista, Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom domovinske zahvalnosti, medaljama “Ljeto ‘95” i “Oluja” te Medaljom za iznimne pothvate.

Na početku promocije njega, njegovu pratnju kao i sve prisutne je pozdravio vojni kapelan don Branko Čagelj koji je prije predstavljanja imao misu za poginule i žive hrvatske branitelje. Prvi je o knjizi i autoru govorio satnik Ante Alduk, prisjetivši se nekih događaja sa prvih terena koje su zajedno prošli kao što su Kruševo i obrana Zadra. Osvrnuo se i na svoj ratni put koji je sav bio u pješadiji i na prvim crtama gdje je i stradao u operaciji „Zima ‘94“. Nakon njega govorio je satnik Jakov Čolak koji je isto govorio o zajedničkim zgodama i nezgodama na svim terenima koji su bili jako zahtjevni i teški. Rekao je kako mu je suborac Čokolić spasio život jer je u to vrijeme bio i bolničar u postrojbi. Sjetio se zgoda gdje je samo Božjim čudom ostao živ i zahvaljuje se kako onda tako i sada Gospi jer ga je sačuvala da preživi.

Na početku svoga predstavljanja brigadir Čokolić se zahvalio don Branku na pozivu i izrazio radost da može govoriti o svome ratnom putu i knjizi Hrvatskoj vojsci koja se okupila u lijepome broju. Napomenuo je kako je to jedna od četrdesetak promocija njegove knjige i uvijek mu je drago kad može govoriti pred vojskom čiji je i on donedavno bio djelatnik. U petrinjskoj vojarni je bio u raznim ulogama ali nikada kao autor knjige što mu predstavlja posebnu radost. Najprije je rekao od kuda naziv knjige „23_ni ovo nije bija “moj dan”, koja je izdana 2023. godine i ima 23 poglavlja. Objasnio je kako je simbolika tog broja 23 velika. “Kada je rat završio, imao sam 23 godine. Osim toga, 23 prijatelja su poginula, a uz to 23 puta sam opisao situaciju u kojoj su me Bog i Gospa izbavili iz smrtnih pogibli”.

“Knjiga je napisana u 4 dana, a autori smo Duh Sveti i ja. Prije dvije godine dobio sam dijagnozu i u trenutku boravka u bolnici odlučio sam pisati knjigu, o čemu sam promišljao i prije bolničkog liječenja”, rekao je brigadi Čokolić. Objasnio je kako je pisao 19 sati dnevno bez ikakve pauze, iskustvo rata je opisao kao pet najljepših i najtežih godina života. Prekretnica njegova života bio je 23. prosinca 1994., kada je doživio iskustvo kliničke smrti. “Nakon akcije Zima ’94, izašao sam iz tvog tijela 10 puta i jednako toliko se puta vratio.”

Posvjedočio je o susretu s „bijelom smrti“ kad je u jednom trenutku vidio raj i pakao. “Raj je bio takva bjelina kakvu je riječima nemoguće opisati. Nama je sinonim za bijelu boju mlijeko i snijeg, međutim, ta bjelina raja je nešto neopisivo. Sve je bijelo i put i stabla i anđeli. Voda i jezero je bijelo. A odmah desno je bio pakao, kao središte uragana. Vrtjela se crnina i usisavala duše u utrobu. Sve je crno i apsolutno ništa se nije dolje vidjelo. Taj vir je usisavao duše i bacao ih dolje u utrobu zemlje. U tom trenutku mi je prošao cijeli život kroz glavu i shvatio sam da nemam nikakav smrtni grijeh na duši. I moja duša je išla u raj i ja sam se u tom trenutku prestao boriti da ostanem na ovozemaljskom životu. Bio sam presretan što idem u raj i želio sam otići te nisam više imao želje ostati na ovome svijetu. Nakon toga mi je prošla misao kroz glavu kako će za mnom plakati svi koji me vole, a zapravo bi se trebali veseliti. Bilo mi je važno kako ću im prenijeti tu informaciju da ne trebaju plakati nego veseliti se. Kad sam shvatio da idem u raj prestao sam se boriti”.

Govoreći o raznim zgodama koje su ušle u legendu i kako se stvarala i branila Domovina uz sve ono ružno što rat nosi kao što su smrt, ranjavanje i razne pogibli spomenuo je i smiješne zgode koje su se događale u tim teškim trenutcima. Sve to su bili razlozi pisanja knjige: „Motiv za pisanje knjige potreba je da se spasi istina od zaborava jer sve što nije zapisano nestat će sa zadnjim živim svjedokom tog vremena. Konačno, možda su i najveći motiv naša djeca, kojoj želim prenijeti istinu i želim da budu svjesna koliki heroji su njihovi očevi i majke, o čijem ratnom putu često ne znaju ništa. Mnogo sam puta shvatio kako roditelji djeci o svom ratnom putu nisu pričali, djeca ne znaju – i zato sam napisao ovu knjigu.“

Dalje je nastavio: „Mi smo aktivni sudionici događaja, svjedoci vremena, mi smo ti koji su uzeli puške u ruke i koji smo stvorili hrvatsku državu – i mi smo ti koji o tome trebamo, moramo govoriti i pisati. Ovo je knjiga moje satnije, moje braće po oružju s kojima sam neposredno bio u akcijama, na terenu, po čukama. Volio bih kada bi moja knjiga bila poticaj svima da na ovakav način napišu knjige zadržavajući se na razini satnije i, evo – pozivam ljude da napišu svoje knjige, da popišu ljude koji su s njima ratovali, s kojima su dijelili konzervu, dijelili dobro i zlo. Pozivam ljude da pišu kako heroji ne bi bili zaboravljeni.“

Na kraju promocije brigadir Čokolić najprije se zahvalio dragom Bogu na svemu što mu je dao i daje, kao što je i ova promocija i susret, te naglasio kako ga u svemu vodi Majka Marija kao čuvarica i zaštitnica. Rekao je kako na svim promocijama, a tako i na ovoj dio zarade od prodaje knjiga daje u humanitarne svrhe. Tako je i sada na prijedlog vojnog kapelana dao donaciju za obitelj stradalog vojnika. Na kraju je usprkos bolesti i bolovima strpljivo potpisivao knjige i družio se sa vojskom odgovarajući na njihova pitanja. Taj isti dan za sve ostale Petrinjce je imao i promociju knjige u Veteranskom centru Petrinja gdje se također okupio veliki broj sudionika koji su oduševljeno slušali njegovo svjedočanstvo i predstavljanje. Kao jedan od predstavljača se pridružio i državni tajnik general Drago Matanović, prijatelj autora knjige Ante Čokolića.