Uvodno biblijsko čitanje: “Kad apostoli u Jeruzalemu čuše da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih, da bi primili Duha Svetoga. Jer, još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u Ime Gospodina Isusa. Tada polagahu ruke na njih, i oni primahu Duha Svetoga” (Dj 8,14-17).
1. U ovoj drugoj godini priprave na Jubilej dvijetisućite, otkriće nazočnosti Duha Svetoga nas dovodi obraćanju osobite pozornosti na sakrament potvrde (usp. Nadolaskom trećeg tisućljeća, 45). Ona, kako nas uči Katekizam Katoličke Crkve “usavršuje krsnu milost… daje Duha Svetoga da nas dublje ukorijeni u božansko posinstvo, da nas čvršće pritjelovi Kristu, da ukrijepi našu vezu s Crkvom, te nas tješnje pridruži njezinom poslanju i pomogne da kršćansku vjeru svjedočimo riječju i djelima” (br. 1316).
Doista, sakrament potvrde usko pridružuje kršćanina pomazanju samoga Krista kojega “Bog pomaza Duhom” (Dj 10,38). To je mazanje sadržano u samom imenu “kršćanin”, koje je izvedeno iz imena “Krist”, grčkog prijevoda hebrejske riječi “messia”, koja upravo znači “pomazanik”. Krist je Mesija, Pomazanik Božji.
Zahvaljujući pečatu Duha podijeljenog u potvrdi, kršćanin postiže svoju punu istobitnost i postaje svjestan svoga poslanja u Crkvi i u svijetu. “Prije negoli vam je bila udijeljena ta milost – piše sv. Ćiril Jeruzalemski – niste bili dovoljno dostojni tog imena, nego ste bili tek na putu da postanete kršćani” (Catech. myst., III,4; PG 33,1092).
2. Da bi se shvatilo cijelo bogatstvo milosti sadržano u sakramentu potvrde, koja zajedno s krštenjem i euharistijom tvori organsku cjelinu “sakramenata kršćanske inicijacije”, treba shvatiti njegovo značenje u svjetlu povijesti spasenja.
U Starom zavjetu, proroci naviještaju da Duh Sveti počiva na obećanom Mesiji (usp. Iz 11,2), a bit će priopćen i cijelom mesijanskom narodu (usp. Ez 36,25-27). U “punini vremena” Isus je bio začet po Duhu Svetom u krilu Djevice Marije (usp. Lk 1,35). Silaskom Duha Svetoga na Isusa, u trenutku krštenja na rijeci Jordanu, on se očitovao kao obećani Mesija, Sin Božji (usp. Mt 3,13-17; Iv 1,33-34). Cijeli se njegov život razvija u punom zajedništvu s Duhom Svetim kojega on dariva “bez mjere” (Iv 3,34), kao eshatološku krunu svoga poslanja prema svome obećanju (usp. Lk 12,12; Iv 3,5-8; 7,37-39; 16,7-15; Dj 1,8). Isus priopćuje Duha “dahnuvši” na apostole na dan Vazma (usp. Iv 20,22) i potom svečanim i čudesnim izlijevanjem na dan Pedesetnice (usp. Dj 2,1-4).
Tako apostoli, ispunjeni Duhom Svetim, počinju “razglašivati veličanstvena djela Božja” (usp. Dj 2,11). I oni koji povjeruju njihovu propovijedanju i daju se krstiti primaju “dar Duha Svetoga” (Dj 2,38).
Razlika između potvrde i krsta jasno je navedena u Djelima apostolskim u prigodi evangelizacije Samarije. Vjeru naviješta i krsti Filip, jedan od Sedmorice; potom dolaze apostoli Petar i Ivan i polažu ruke na novokrštenike da prime Duha Svetoga (Dj 8,5-17). Slično u Efezu, apostol Pavao polaže ruke na skupinu novokrštenika “i dođe Duh Sveti na njih” (Dj 19,6).
3. Sakrament potvrde “čini nekako trajnom milost Pedesetnice” (KKK, 1288). Krst, koji kršćanska baština naziva “vrata duhovnog života” (ondje, 1213), ponovno nas rađa “iz vode i Duha” (usp. Iv 3,5), čineći nas sakramentskim sudionicima Kristove smrti i uskrsnuća (usp. Rim 6,1-11). Potvrda nas sa svoje strane čini potpunim sudionicima izlijevanja Duha csSvetoga od strane uskrsloga Gospodina.
Nerazrješiva veza između Vazma Isusa Krista i duhovskog izlijevanja Duha Svetoga izriče se bliskim odnosom koji sjedinjuje sakramente krsta i potvrde. Ta tijesna veza proizlazi također iz činjenice da je u prvim stoljećima potvrda sačinjavala uglavnom “jedinstveno slavlje s krštenjem, prema izrazu svetog Ciprijana #!dvostruki sakrament#!” (KKK, 2090). Ta se praksa sačuvala na Istoku sve do danas, dok se na Zapadu, zbog višestrukih razloga, utvrdilo susljedno i redovito odvojeno slavlje dvaju sakramenata.
Od apostolskih vremena puno priopćivanje dara Duha Svetoga krštenicima označeno je djelotvornim polaganjem ruku. Njemu se, da se bolje izrazi dar Duha, ubrzo dodalo mazanje mirisavim uljem, nazvanim “krizma”. Doista, po potvrdi kršćani, posvećeni krsnim uljem, sudjeluju u punini Duha kojim je ispunjen Isus, da cijeli njihov život širi “Kristov miomiris” (2 Kor 2,15).
4. Obredne razlike koje je, u tijeku stoljeća, potvrda poznavala na Istoku i na Zapadu, prema različitim duhovnim osjećajima dviju tradicija i kao odgovor na različite dušobrižničke zahtjeve, izražava bogatstvo sakramenta i njegovo puno značenje u kršćaninovu životu.
Na Istoku se taj sakrament zove “miropomazanje”, pomazanje “krizmom” ili “svetim mirom”. Na Zapadu, izraz potvrda izražava potvrdu krsta ukoliko je učvršćenje milosti po pečatu Duha Svetoga. Na Istoku, kako su ta dva sakramenta sjedinjena, potvrdu podjeljuje isti prezbiter koji krsti, premda maže krizmom što ju je posvetio biskup (usp. KKK, 1312). U latinskom obredu redoviti djelitelj potvrde je biskup, koji, iz važnih razloga “može dati ovlast nekim svećenicima” (usp. KKK, 1313).
Tako, “praksa istočnih Crkava jače ističe jedinstvo kršćanske inicijacije, a praksa latinske Crkve jače izražava zajedništvo novog kršćanina s njegovim biskupom, koji je jamac i sluga crkvenog jedinstva, njezinog katolištva i apostolstva, a po tome i vez s apostolskim izvorima Kristove Crkve” (KKK, 1292).
5. Iz onoga što smo izložili proizlazi ne samo značenje potvrde u organskoj povezanosti sakramenata kršćanske inicijacije, nego i nezamjenjiva djelotvornost koju ono ima u redu punog dozrijevanja kršćanskoga života. Presudna zadaća dušobrižništva, koju treba pojačati na putu priprave na Jubilej, sastoji se u brižnom oblikovanju krštenika koji se pripremaju za primanje potvrde, uvodeći ih u zanosne dubine tajne koju ona označuje i ostvaruje. Istodobno treba pomoći potvrđenicima radosno otkriti čudesno spasiteljsko djelovanje toga dara Duha Svetoga.