Uvodno biblijsko čitanje: “Jer ti ljubiš sva bića, i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao? Ali ti štediš, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života, i tvoj je besmrtni duh u svemu” (Mudr 11,24 – 12,1).
1. Prihvaćajući tvrdnju Knjige Mudrosti (1,7), II. vatikanski koncil nas uči da “Duh Gospodnji” koji ispunja svojim darovima Božji narod na njegovu povijesnom hodu, “replet orbem terrarum”, ispunja cijeli svemir (usp. Gaudium et spes, 11). On trajno vodi ljude prema punoći istine i ljubavi koje je Bog Otac priopćio u Kristu Isusu.
Ta duboka svijest o nazočnosti i djelovanju Duha Svetoga oduvijek rasvjetljuje svijest o Crkvi tako da sve ono što je doista ljudsko nađe odjeka u srcu Kristovih učenika (usp. ondje, 1).
Već u prvoj polovici 2. stoljeća, sveti je Justin filozof mogao napisati: “Sve što je bilo uvijek izvrsnije potvrđeno i što su otkrili oni koji se bave filozofijom ili utemeljuju zakone, izvršili su po djelomičnom istraživanju ili razmatranju Riječi (II Apol., 10,1-3).
2. Otvaranje ljudskoga duha istini i dobru uvijek se ostvaruje u okviru “Svjetla istinskog, koje prosvjetljuje svakoga čovjeka” (Iv 1,9). To svjetlo je sam Krist Gospodin koji je od početka rasvjetljivao čovjekove korake i ušao u njegovo “srce”. S utjelovljenjem, u punini vremenâ Svjetlost se pojavila u svijetu u svem svojem sjaju, blistajući čovjekovim očima kao sjaj istine (usp. Iv 14,6).
Pretkazano već u Starom zavjetu sve jasnije očitovanje punoće istine, koja je Krist Isus, ispunja se u tijeku stoljeća po djelovanju Duha Svetoga. To osobito djelovanje “Duha istine” (usp. Iv 14,17; 15,26; 16,13) odnosi se ne samo na vjernike nego, tajanstveno, na sve ljude koji još nisu primili Evanđelje a iskreno traže istinu i nastoje pravično živjeti (usp. Lumen gentium, 16).
Slijedeći crkvene oce, sveti Toma Akvinski može smatrati da nijedan duh nije “tako mračan da ne bi mogao sudjelovati u božanskome svjetlu. Doista, tko god je spoznao neku istinu to u potpunosti zahvaljuje tom svjetlu koje #!u tami svijetli#!; budući da svaka istina, tko god je izricao, dolazi od Duha Svetoga” (Super Ioannem, 1,5 lect. 3, n. 103).
3. Iz tog razloga, Crkva je prijateljica svakog istinskog traženja ljudske misli i iskreno poštuje znanstvenu baštinu mudrosti koju su obradile i prenosile različite uljudbe. U njoj je našla izričaj neiscrpnog stvaralaštva ljudskoga duha usmjeravanog Duhom Božjim prema punini istine.
Susret između riječi istine koju propovijeda Crkva i znanosti koju izražavaju uljudbe i obrađuju filozofije, potiče ove posljednje da se otvore i nađu svoje ispunjenje u objavi koja dolazi od Boga. Kako ističe II. vatikanski koncil, taj susret obogaćuje Crkvu, osposobljujući je da sve dublje dokuči istinu, da je izražava jezicima različitih uljudbenih baština i da je predstavi – bitno nepromijenjenu – u obliku koji je bolje prilagođen promjenama vremena (usp. Gaudium et spes, 44).
Pouzdanje u nazočnost i djelovanje Duha Svetoga također u naporima suvremene uljudbe može, u zoru Trećega tisućljeća, predstavljati obećanje za novi susret između Kristove istine i ljudske misli.
4. S pogledom na Veliki jubilej godine 2000. treba produbljivati koncilski nauk glede tog uvijek obnavljanog i plodnog susreta između otkrivene istine, koju čuva i prenosi Crkva, i mnogostrukih oblika ljudske misli i uljudbe. Nažalost, još i danas vrijedi ono što je ustanovio Pavao VI. u enciklici Evangelii nuntiandi, prema kojoj je “rascjep između Evanđelja i kulture nesumnjivo drama našega vremena” (br. 20).
Da bi se spriječio taj rascjep, koji s teškim posljedicama utječe na savjesti i ponašanja, treba ponovno probuditi u učenicima Isusa Krista onaj pogled vjere koji je kadar otkriti “klice istine” koje je Duh Sveti proširio u naše suvremenike. Moći će se pridonijeti također njihovu čišćenju i dozrijevanju strpljivim umijećem dijaloga, koji posebno teži za prikazivanjem Kristova lica u svem njegovu sjaju.
Osobito je potrebno imati na pameti veliko načelo koje je oblikovao posljednji koncil, na što sam htio podsjetiti u enciklici Dives in misericordia: “Dok su različite misaone struje u prošlosti i sadašnjosti bile i još uvijek jesu sklone dijeliti, pa čak i suprotstavljati teocentrizam i antropocentrizam, Crkva međutim, slijedeći Krista, nastoji ih u čovjekovoj povijesti iskonski i duboko povezati” (br.1).
5. To se načelo pokazuje plodnim ne samo zbog filozofije i humanističke uljudbe, nego i zbog znanstvenog i umjetničkog istraživanja. Doista, znanstvenika “koji nastoji ponizno i ustrajno prodrijeti u tajnu stvari, njega, a da toga i nije svjestan, kao da vodi ruka Boga, koji uzdržava sva bića i čini da budu ono što jesu” (GS, 36b).
S druge strane, pravi umjetnik ima dar naslutiti i izraziti svijetlo i bezgranično obzorje u koje je uronjeno postojanje čovjeka i svijeta. Ako je vjeran nadahnuću koje ga osposobljuje i natkriljuje, on stječe tajnovitu srodnost s ljepotom kojom Duh Sveti zaodijeva stvorenje.
Duh Sveti koji rasvjetljuje pameti i božanski “umjetnik svijeta” (S. Bulgakov, Il Paraclito, Bologna 1971, str. 311), neka vodi Crkvu i čovječanstvo našega doba putovima novog iznenađujućeg susreta sa sjajem istine!