Predstavljanje knjige bilo je uvod u proslavu 300. obljetnice hodočašća Samoboraca u Mariju Bistricu, ali i jedan od koraka ka njegovu priznavanju kulturnim dobrom Republike Hrvatske. A sve je počelo 1725. g. kad su članovi samoborske obitelji Novak došli u Mariju Bistricu moliti za zdravlje teško bolesnog sina Matije. Njihova je molitva, po zagovoru Majke Božje Bistričke, bila uslišana, a zapis o tom događaju prvi je pisani trag o dolasku Samoboraca u to marijansko svetište.

U sklopu programa član Udruge Ekosspiritus, župljanin Joža Blažević izrecitirao je pjesmu Miroslava Krleže „Ni med cvetjem ni pravice“. Potom su Domjanićevu pjesmu „K suncu prosi vsaka roža“ otpjevali svi okupljeni, a na orguljama ih je pratila s. Karmen Hajdinjak,

Povjesničarka dr. sc. Agneza Szabo osvrnula se na nekoliko tema koje svjedoče o životu, povijesti i kulturi Samobora – govorila je o Beli IV. Arpadoviću od kojeg je Samobor dobio povelju „slobodnog kraljevskog trgovišta”, o prvom pisanom spomenu župe iz 1334. g. arhiđakona zagrebačkog kaptola Ivana. Podsjetila je Samoborce i na zadarskog biskupa Donata koji je početkom 9. st. iz Carigrada dobio relikvije sv. Anastazije, mučenice iz rimskih vremena, a kod prijenosa moći iz Carigrada išao je preko Samobora, gdje ga je vjernički puk dočekao s velikom pobožnošću, te je tako Anastazija postala zaštitnicom samoborske župe.

Dr. sc. Szabo je, prebirući po povijesnim činjenicama, datumima i događajima iz hrvatske, ali i povijesti Samobora, spomenula staru župnu crkvu, koja je bila trošna i malena, no nakon sklapanja ugovora između grofice Ane Jelisave Ausperg i samoborskih građana 1671. g. pristupilo se izgradnji nove crkve. Sagrađena je do kraja 1675., a posvećena 8. kolovoza 1688. po zagrebačkom biskupu Aleksandru Ignaciju Mikuliću. Crkva je od tada i žarište štovanja Gospe Bistričke.

Crkva je središnji vizualni element grada, i simbol njegove religioznosti, ali i kulture. Stoga je i upisana kao nepokretno i zaštićeno kulturno dobro klasificirano kao „sakralna graditeljska baština” Republike Hrvatske.

U šetnji kroz povijest grada, dr. Szabo spomenula je i znamenite Samoborce Vjekoslava Noršića i Hilarija Gašparottija, autore mnogih rukopisa o Samoboru, zatim Služavke Malog Isusa, koje je u Samobor 1937. g. doveo nadbiskup dr. Antun Bauer, a nezaobilazni u toj povijesnoj priči su i samoborski franjevci, koji su u Samobor stigli početkom 17. st., a zaslužni su za pismenost i kulturu grada Samobora.

Mons. Nedjeljko Pintarić predstavio je detaljno knjigu Radovana Librića.

Na prvih 88 od ukupno 198 stranica knjige monografijskog formata tekstom je opisano hodočašće Samoboraca u Mariju Bistricu, dok drugi dio čini više od 300 fotografija s opširnim potpisima. U tekstualnom dijelu autor se dotakao zavjeta Samoboraca Majci Božjoj Bistričkoj, događaja iz davnina, hodočašća prije Drugog svjetskog rata, sa svjedočanstvom Jože Kumeričkog i zapisima iz lokalnih novina, šutnje medija u vrijeme komunizma, ali i tekstova o hodočašću redovito objavljivanih u Emanuelu, Glasu Župe sv. Anastazije u Samoboru. Obradio je i vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, udbaša Daku, a objavljeno je i srdačno svjedočanstvo Anice Kunović iz Domaslovca. Jedno je poglavlje posvetio dugogodišnjem samoborskom župniku mons. Ivanu Horvatu i s. Karmen Hajdinjak, a tu je i svjedočanstvo Dragice Kovačić i Dragice Kos iz Klokočevca. Objavljen je prilog o značenju proštenja Božjega lica, Preobraženja, kako ga je zamislio fra Bonaventura Duda. Tu je i poglavlje o proštenjima nakon 1990. godine, a spominju se i napori autora za očuvanjem bistričkog hodočašća, s tekstovima iz njegovog privatnog dnevnika od 1986. do 1998. g. Obrađena su i kasnija hodočašća, a objavljeni su i Librićevi tekstovi iz Glasnika Samobora i Svete Nedelje.

Detaljno je obrađeno samoborsko hodočašće u Mariju Bistricu, a tu su i svjedočanstva dviju hodočasnica – Branke Toth iz Samobora i Ljiljane Zavrtnik iz Svete Nedelje. Autor donosi tekst i o proštenju Samoboraca 3. kolovoza u Mariji Bistrici, od odlaska do povratka kući. Slijedi zahvalna bistrička procesija u Samoboru, koju treba, kaže autor, posebno zaštiti kao nematerijalno kulturno dobro RH. Knjiga završava tekstom poznatih romarskih pjesama, a dotiče se i budućnosti godišnjeg bistričkog proštenja.

Autor je u vrijeme tiska ove knjige, 17. srpnja, proglašen dobitnikom Povelje Zagrebačke županije za mnoge posebne doprinose kulturnom životu grada Samobora i šireg područja Zagrebačke županije.

Tekstualni dio knjige završava pogovorom župnika i rektora Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu mons. Antuna Sentea čiji je dio o pučkoj pobožnosti i hodočašću prenesen i na korice monografije.

Nazočnima su se obratili i gradonačelnica Samobora Petra Škrobot, koja je kao djevojčica odlazila u Mariju Bistricu u narodnoj nošnji i više je puta pješačila, te župnik i rektor Hrvatskoga nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici preč. Tomica Šestak rekavši da radosno očekuje Samoborce u nedjelju, 3. kolovoza u bistričkom svetištu.

Radovan Librić pobrojao je koji su koraci na putu do zaštite procesije učinjeni, od oblačenja bistričkog kipa Majke Božje u samoborsku narodnu nošnju 2022. godine, preko prikupljenih više od 1000 fotografija o hodočašću i procesiji do ove knjige.

Članovi Društva sv. Izidora Seljaka koje djeluje pri Udruzi Ekosspiritus iz Samobora pomogli su u organizaciji ovog događanja.