Mons. Kutleša predvodio je misu u zajedništvu s požeškim biskupom Ivom Martinovićem, umirovljenim banjolučkim biskupom Franjom Komaricom, đakovačko-osječkim pomoćnim biskupom Ivanom Ćurićem, kanonicima požeškoga Stolnog kaptola, svećenicima grada Požege, bogoslovima i svećeničkim aspirantima, Caritasovim volonterima, mladima te brojnim vjernicima.

Na početku slavlja biskup Martinović uputio je pozdrav svim nazočnima, rekavši: „Svima od srca čestitam jubilejsku svetkovinu biskupijskog i Caritasova nebeskog Zaštitnika, sa željom da svjedočenje vjere, ljubavlju djelotvorne u našoj Požeškoj biskupiji – primjerom i zagovorom sv. Lovre – nikada ne oslabi, nego da bude sve snažnije!“

Srdačnu riječ dobrodošlice uputio je predvoditelju slavlja nadbiskupu Kutleši, kao i nazočnim biskupima, svećenicima na čelu s generalnim vikarom Želimirom Žuljevićem, članovima Stolnog kaptola s prepoštom Draganom Hrgićem i rektorom crkve sv. Lovre Marijanom Pavelićem, ravnateljici biskupijskog Caritasa Katarini Paulić sa suradnicima, redovnicima i redovnicama, đakonima i vjeroučiteljima, Caritasovim volonterima, stipendistima biskupijske Zaklade te svim dobročiniteljima Caritasa. Posebno je pozdravio bogoslove i aspirante te sudionike molitvenog bdjenja uoči blagdana. Pozdrav je uputio i predstavnicima Požeško-slavonske županije i Grada Požege predvođenima županicom Antonijom Jozić i gradonačelnikom Borislavom Miličevićem.

Nadbiskup Kutleša, zahvalivši na pozivu, čestitao je vjernicima svetkovinu zaštitnika Požeške biskupije, pozvavši ih da nasljeduju sv. Lovru u njegovu potpunom darivanju Bogu i ljudima.

U homiliji je nadbiskup istaknuo kako ovo slavlje povezuje s bogatstvom kršćanske predaje i likom sv. Lovre, „jednog od najljepših plodova drevne rimske Crkve“. Polazeći od evanđeoske slike pšeničnog zrna, govorio je o smislu darivanja života sve do mučeništva poradi Krista, naglasivši da to nije tek prošlost nego trajno poslanje Crkve.

Tumačeći kako čas svoje slave Isus povezuje s govorom o pšeničnom zrnu koje mora umrijeti, o potrebi da se život daruje kako bi se sačuvao, o služenju kao pravom putu prema časti, nadbiskup je istaknuo da time izriče tri temeljna paradoksa kršćanske vjere koja se nalaze u središtu Evanđelja, u srcu svake svetosti i koji i danas suočavaju s pitanjem: vjerujemo li u snagu Kristova križa ili u sigurnost vlastitoga života?

Nadbiskup je u nastavku homilije promišljao o trima evanđeoskim paradoksima koji se suprotstavljaju uobičajenom razmišljanju: o smrti koja rađa život, o darivanju koje spašava i o služenju koje uzvisuje te ih je sve potkrijepio primjerom sv. Lovre.

Pojašnjavajući prvi paradoks o smrti koja rađa život nadbiskup je rekao kako u Božjoj pedagogiji postoji jedan zakon koji ne prestaje iznenađivati ljudski razum: da bi nešto živjelo, mora prvo umrijeti. „Gospodinu nije cilj da nas evanđeoskom slikom pšeničnog zrna, koje umirući u zemlji donosi plod, pouči umijeću sađenja. Njegov je cilj da nas podsjeti na logiku svakoga života, pa tako i našega života u Bogu, logiku koja vodi prema svetosti. Zrno ostaje cijelo dok se čuva u ladici, u posudi, na polici. No, ne donosi život. Tek kada padne u tamu zemlje i izgubi svoje obličje, tada počinje rasti i donositi plod. Tako je i s čovjekom. Ako sve svoje napore ulaže u to da svoj život očuva netaknutim, prividno cjelovitim, da ga sačuva za sebe, ostat će sam. ‘Trajat će’ dulje ili kraće vrijeme, ali neće živjeti. Ljudsko biće sazrijeva samo kad se odrekne straha od umiranja sebi i oholosti, kad prestane tražiti priznanja i počne živjeti za drugoga“, rekao je mons. Kutleša.

Dodao je da povijest Crkve jasno pokazuje da nema života bez žrtve, ni plodova bez trpljenja te da njezine najsjajnije stranice nisu one koje govore o ljudskoj snazi, o političkom utjecaju, kulturi ili moći, nego stranice ispisane krvlju Kristovih svjedoka.

Govoreći o sv. Lovri, nadbiskup je rekao da je njegov život bio izazov onima koji su živjeli od nepravde. „Njegova vjernost postala je tiha optužba tadašnjim strukturama moći. Bogobojazni i pravedni ljudi postaju savjest društva. Njihovo postojanje budi nelagodu u svijetu kojem je grijeh sasvim prihvatljiv. Čovjek koji živi po Kristovu mjerilu ne može a da ne izazove otpor. Ne zato što napada, nego jer podsjeća. Ne zato što osuđuje, nego jer zrači onim što drugi žele zanemariti. Tako je sveti Lovro postao kamen spoticanja za carsku silu koja nije podnosila Božje standarde. Svetost svetoga Lovre bila je plod spremnosti na svakodnevno umiranje. Tajna plodnoga života nije u tome da ga se sačuva nego da ga se daruje i da se bude spreman svakoga dana umrijeti sebi, svojoj udobnosti, svojim planovima, vlastitoj sigurnosti“, pojasnio je.

Kao drugi paradoks nadbiskup je poručio kako darivanjem sebe čuvamo život. „Divimo se nesebičnosti misionara koji su odlazili na druge kontinente bez povratne karte, ustrajnosti svetaca koji su radije podnosili nepravde negoli sagriješili, hrabrosti majki koje su rodile djecu znajući da će same umrijeti, velikodušnosti liječnika koji su za bolesnike žrtvovali vlastito zdravlje. Bog nam daje život da ga u ljubavi potrošimo, jer svaki talent, svaki dar, svaka sposobnost, ako se ne koristi, umire. Ako se koristi, raste. To vrijedi još više za sam život“, rekao je nadbiskup.

Dodao je da u svijetu koji uči da je sreća u blagostanju i samoočuvanju, Krist govori da je prava sreća u življenju za druge. „Istina, taj put vodi umoru, iscrpljenosti, katkada i do granice snaga. Ali bolje je, kako kaže izreka, izgarati svaki dan, nego hrđati cijeli život“, primijetio je mons. Kutleša.

„Onaj tko nikada ne riskira, nikada neće znati ljubiti kršćanskom ljubavlju. A onaj koji ne zna tako ljubiti, već je izgubio život. Krist nije došao da sačuva svoj život, nego da ga položi za nas. Sveti Lovro to je razumio. Zato je naš zaštitnik i uzor“, istaknuo je.

Tumačeći treći paradoks služenje koje uzvisuje, nadbiskup je rekao kako živimo u vremenu kada se veličina mjeri brojevima, titulama i blještavilom reklama, a Krist pokazuje put koji ne traži da budemo služeni, nego da služimo. „U svijetu prepunom nadmetanja, Isus pred nas stavlja služenje predstavljajući ga ne kao izvanjsku dužnost, nego kao način postojanja. Istinska veličina započinje ondje gdje čovjek zaboravlja sebe da bi se posvetio drugome. Upravo je takav bio sveti Lovro. On nije nosio službu radi časti, nego radi milosrđa. Njegovo služenje bilo je čin ljubavi: u služenju siromasima, u brizi za dobra Crkve za koja je znao da pripadaju upravo njima, jer oni su, siromasi, istinsko blago Crkve. Kad mu je bila ponuđena mogućnost da izbjegne smrt, on je izabrao vjernost. Stoga danas ne nosi krunu prolazne časti, nego krunu svetačke slave“, istaknuo je.

„Sjetimo se svojih roditelja, baka i djedova, odgojitelja i prijatelja, onih kojih se sjećamo s ljubavlju. Nisu nas možda zadužili velikim riječima, niti su imali visoke položaje, ali su nas voljeli i služili nam u jednostavnim svakodnevnim stvarima, u njima nudili svoje srce. I zato ih pamtimo. Ljubav je služenje, a služenje, ako je u ljubavi, postaje dijelom vječnosti“, naveo je mons. Kutleša.

Primijetio je da je ideja služenja u našem vremenu ozbiljno ugrožena. „Mi, ljudi današnjice, nismo nužno lošiji od svojih predaka, ali bismo mogli reći da smo, više nego oni, izgubljeni. Egoistična kultura uči nas da u svemu prvo tražimo sebe: da se osiguramo, zaštitimo se, da budemo ‘netko’, da nas drugi poštuju. Tako se odričemo jedine logike koja daje život, logike ljubavi. Rijetko se danas čuje: ‘Stani na posljednje mjesto’ ili ‘Daj prednost drugome.’ Uklonjena je iz svakodnevnog rječnika riječ ‘žrtva’, a time i pojam ‘duše’ biva lišen najdubljega smisla. No, bez služenja, nema smisla. Bez darivanja, život postaje tjeskoban, zatvoren, prazan. Možemo steći sve, a izgubiti ono najvažnije, vlastiti život“, protumačio je nadbiskup.

Vjernike je potaknuo da se čuvaju opasnosti da Bogu daju sve osim sebe. „Moguće je, i to često, da čovjek daruje milostinju, ali ne i srce; da ispovijeda vjeru, ali ne živi njezine zahtjeve. Moguće je čak i darovati vrijeme, ali zadržati vlastiti život za sebe, ne dati se lomiti poput kruha. Krist ne traži naše riječi, nego nas. Ne traži naše darove, nego naše ruke. Ne traži naše površno slaganje, nego naš život. Sveti Lovro to je razumio do kraja. On je bio dar Crkvi jer je sebe stavio na raspolaganje, bez zadrške i bez računice. To ga je učinilo velikim, ne po mjeri ovoga svijeta, nego po mjeri neba“, istaknuo je zagrebački nadbiskup.

Poručio je kako sveti Lovro poziva na velikodušnost zrna te „da zaronimo u dubinu svoga bića i hrabro živimo vjeru.“ Vjernicima je pojasnio da za svetost nije potrebna veličina osobe, nego vjernost. „Ne morate imati sve odgovore, ali ste pozvani darovati svoje srce. Nećete biti pošteđeni boli, ali možete biti spašeni u ljubavi. Bog ne traži savršene, nego one koji se daruju njemu. Sveti Lovro, nauči nas darovati se Bogu i drugima kako bismo zadobili vječni život“, zaključio je nadbiskup Kutleša.

U prinosu darova vjernici odjeveni u narodne nošnje donijeli su potrepštine za siromahe. Nakon popričesne molitve biskup Ivo poveo je zajedničku molitvu za mjesnu Crkvu, a nadbiskup Dražen zahvalio na daru i podsjetio da postoje vrijednosti – Bog, obitelj i domovina – za koje se vrijedi žrtvovati.

Euharistijskom slavlju prethodio je prigodni program Caritasa Požeške biskupije u Dvorani sv. Terezije, u kojem su sudjelovali volonteri i biskupijski stipendisti.