Iznimna mi je čast sve vas pozdraviti u ime naših hrvatskih biskupa i u svoje ime okupljene na početku ove Katehetske ljetne škole! Ova naša Katehetska škola postala je, na neki način, razdjelnicom našega ljetnog odmora i novoga te intenzivnijega rada koji nas očekuje u novoj školskoj godini, koja je pred nama. No, daleko više od značenja prekida odmora, ova je Škola postala nešto poput smjerokaza vama vjeroučiteljima u novoj školskoj godini. Ona djelomično stavlja naglaske i na čitavo katehetsko djelovanje naše Crkve. Konačno, ona je u posljednjih nekoliko godina postala i pozivom na dijalog Crkve i društva, teologije i drugih znanstvenih disciplina, vjeronauka i drugih predmeta, vjeroučitelja i drugih nastavnika. Ništa manje ova je Katehetska škola postala nadahnućem i naših vjeroučenika s temama koje će im postati bliske, o kojima možda ovisi i puno toga u njihovim životima, ili koje ih pripremaju, čak i mijenjaju u njihovu identitetu i pogledu u budućnost. Ako je to bio slučaj s dosadašnjim temama, kako to neće biti i s ovogodišnjom temom: Kršćanska antropologija u doba epohalnih promjena.

Zahvaljujući najprije prof. dr. s. Thei Filipović, voditeljici Povjerenstva Škole, te njezinom kratkom uvodu u knjižicu, koja prati sadržaje ove Škole, a na poseban način čitajući artikulirane ciljeve Škole, očito je da su predavanja postavljena poput isječaka stvarnosti u kojoj svi mi živimo. Radionice, o kojima je posebnu skrb svojim stručnim vodstvom definirala i artikulirala dr. Gordana Barudžija, viša savjetnica za vjeronauk u Agenciji za odgoj i obrazovanje, naravno zajedno s voditeljima radionica, konkretiziraju te pomažu u praksi učniti mogućim i provedivim ono o čemu će biti riječi u plenarnim izlaganjima. Digitalna revolucija, umjetna inteligencija, biotehnološke mogućnosti, globalni pluralizam, ljudsko dostojanstvo, sekularno shvaćanje čovjeka, suvremeni antrpološki izazovi… To je kolaž stvarnosti, skiciran aktualnim i izazovnim pitanjima, o kojima valja uvijek – a ne samo na početku jedne školske godine – studiozno propitivati i analizirati i iz perspektive kršćanske antropologije. Štoviše, valja ih predstavljati u kontekstu jedinstvenoga tumačenja Crkve, pružajući tako učenicima, čija je stvarnost često „razmrvljena“ u komadiće naizgled nepovezivih dijelova, cjelovitu sliku stvarnosti i biblijski,  kršćanski vjernički pristup, što će im omogućiti njihov osmišljeni i dubokom vjerom protkan te sretan život. Ova je Katehetska škola jedna od onih, kako to kaže posljednji Opći direktorij za katehezu, kojom se ulazi „u ona čvorišta postojanja, antropološka područja i suvremene areopage gdje se stvaraju kulturni pravci i oblikuju novi mentaliteti“ (br. 324.). Čestitam na izabranoj temi! Radujem se hrabrom sučeljavanju s onim sadržajima koji kao da iznova žele stvoriti čovjeka i svijet; ako ne baš stvoriti, a onda svakako mijenjati i voditi u zemlju koju još nitko ne može nazvati svojom domovinom, jer nikome ta i takva zemlja u potpunosti nije poznata. Čini se da „kreativna apologetika“, o kojoj govori Opći direktorij za katehezu (br. 145.) – koja omogućuje susret razuma i vjere, novi pristup i nove argumente u pogledu naviještanja Crkve, otvorenost prihvaćanja Evanđelja i ondje gdje se tek rađa neka nova stvarnost – doživljava svoju konkretizaciju i na ovoj Školi.

Antropologija je zapravo uvijek bila suputnica teologiji i njezin sastavni dio. Prelistavajući prve stranice Biblije, na poseban način izvješća o stvaranju svijeta, očigledno je da je biblijskim piscima i autorima stalo do toga da pokažu suverenost Boga stvoritelja! No, ne toliko s namjerom da bi se istaknula neusporediva Božja transcedencija i veličina, koliko zbog toga da bi se pokazao i naglasio Božji interes za čovjeka, njegova ljubav prema čovjeku i njegov odnos trajnog hoda i zajedništva s čovjekom koji je slika Božja, jedino mjesto Božje prisutnosti na zemlji i jedini obdaren razumom i slobodom te sposoban biti sugovornik Božji; odnosno da bi istaknuli Božji pogled na čovjeka, odnosno važnost pristupa i poimanja čovjeka. A što tek reći o njegovu Sinu koji se imao utjeloviti, koji je model stvaranja čovjeka na sliku Božju i čije je utjelovljenje punina i dovršetak djela stvaranja „u početku“ i koji je svojom mukom, smrću i uskrsnućem ne samo otkupio paloga čovjeka, nego mu dao novu vrijednost i dostojanstvo te mu otvorio put u uskrsnu slavu i u zajedništvo života s Trojedinim Bogom.

Činjenica je da povijest čovječanstva poznaje i vremena, kako to kaže Goethe, „malenih bogova ovoga svijeta“. I možda je vrijeme u kojemu mi živimo upravo takvo!? To i zbog toga što čovjek ponekad ne želi prihvatiti granice svoje slobode; sebe samoga stavlja na mjesto Božje; sebi prisvaja Božje prerogative i želi biti bog, ali bez Boga. No, kad on sam postane kriterij dobra i zla te autonomno odlučuje što je dobro, a što zlo, onda više ništa nije sveto, pa niti njegovo ljudsko dostojanstvo, te ga on sam gazi radi svojih sebičnih interesa. Tvrdi da je „subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote“ (Mk 2,27) te u ime svoje suverenosti zlorabi svoja postignuća i slobodu, a njegov tehnološki i drugi napredak postaje ugroza te prijetnja njemu samome. Njegovo ponašanje poprima karakteristike samoubilačkog djelovanja. Umjesto da služi i u vjernosti Bogu uređuje vrt koji mu je darovan, on sam postaje uzrokom nereda u njemu.

Na toj su liniji tako i neki odgojni procesi, tendenciozni, nauštrb cjelovitog odgoja (usp. ODK, br. 46.) te se, zato, uvijek iznova moramo podsjećati na riječi Psalmiste (82, 6-7):

„Rekoh, doduše, vi ste bogovi

i svi ste sinovi Višnjega!

Ali ćete k`o svi ljudi umrijeti,

Past ćete kao svatko od velikih“.

Uvaženi organizatori! Drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji!

Ne čudi nas, stoga, govor Crkve o antropološkoj revoluciji, o novom načinu i procesu mišljenja i naših učenika, odnosno mladih. No, na početku ove Katehetske ljetne škole sve nas podsjećam na još uvijek važeće riječi, koje se ne odnose samo na „početak“ stvaranja, nego i na ono što je čovjek u suradnji s Bogom, kao njegov suradnik i saveznik, nastavio stvarati kroz povijest, sve do danas: „I vidje Bog… sve što je stvorio, i bijaše veoma dobro (Post 1, 31). Božji je blagoslov prisutan nad nama i danas! Bog nije i neće napustiti ovaj svijet.

Naša je stalna zadaća, kao Crkve i kao vjeroučitelja, tim Božjim blagoslovom uređeni svijet očuvati i dopustiti mu da se dalje razvija. Kako? Vjerujem da će nam i ova Katehetska škola ponuditi barem neke odgovore.

Na kraju zahvaljujem još jednom svima na organizaciji ovoga skupa. Uz već spomenute, uime svih nas zahvaljujem i Nacionalnom katehetskom uredu, predstojniku dr. Ivici Pažinu i tajnici Ureda Aniti Vranić te Tajništvu HBK. Od srca hvala i Nadbiskupijskom pastoralnom institutu i njegovim djelatnicima, na čelu s mr. sc. Ivanom Lukićem kao našim domaćinima.

A svima vama svima želim uspješnu i plodonosnu ovu Katehetsku ljetnu školu te dobrim plodovima ispunjenu novu školsku i katehetsku godinu!

Hvala na pozornosti!

✠ Đuro Hranić
nadbiskup đakovačko-osječki
predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju