Sve veći broj osnovnoškolaca ima teškoće u govoru, čitanju i pisanju, a adolescenti nerijetko međusobno razgovaraju na engleskom jeziku. Pad pismenosti i jezičnih vještina globalni je fenomen, uvelike povezan s utjecajem tehnologije i manjkom žive komunikacije. O tim su problemima i mogućim poboljšanjima učitelji i nastavnici hrvatskoga jezika diljem domovine raspravljali na diseminacijskim stručnim skupovima uoči početka nove školske godine.

Budući da samo žaljenje ništa ne rješava, potrebno je proniknuti u korijen problema i tragati za dobrom praksom poučavanja. U tome se dragocjenom sugovornicom pokazala prof. Smiljana Karlušić Kožar, dugogodišnja nastavnica hrvatskoga jezika i voditeljica debate u zagrebačkoj Petoj gimnaziji. Kako je već javno govorila o pogrešnom razaranju kronologije književnih razdoblja u kurikulu, prof. Kožar osvrnula se na pitanje važnosti jezika i književnosti kao povijesne stvarnosti, ključne za identitet.

„Susrela sam se s vrlo lošim predznanjem učenika. U posljednje tri godine znali su mi u prvi razred doći učenici koji nisu znali razlikovati poetski tekst od proznoga. U početku sam se čudila, a onda sam počela u prvom razredu poučavati osnovne teorijske pojmove“, posvjedočila je sugovornica.

„Književnost je otporna na vrijeme, ali treba posložiti stilska razdoblja jer su djela uvjetovana društvenim kontekstom. Povijest se namjerno briše ne samo iz hrvatskoga jezika nego i iz drugih predmeta, poput glazbene i likovne kulture, kako bi se razvodnio identitet i onemogućila orijentacija događaja u vremenskom slijedu“, istaknula je te preporučila i metodička rješenja za navedene probleme.