Nadbiskup je u propovijedi govorio o svetom ocu Piju, nazvavši ga „svecem našeg vremena“. Podsjetio je da je rođen 1887., umro 1968., a svetim proglašen 2002. godine. Njegov život, naglasio je nadbiskup, bio je obilježen dubokom vjerom i velikom privlačnošću za vjernike jer je „poput jakog magneta privlačio mase ljudi“ u potrazi za molitvom, savjetom i duhovnom pomoći. Govoreći o njegovu djetinjstvu, mons. Križić istaknuo je važnost obitelji kao prve škole vjere. Pio je ondje upoznao Boga te zavolio molitvu i sakramente.

„Prije ređenja mnogo je molio Gospodina da postane svećenik, ali prije svega da bude svet svećenik, a ne površni svećenik“, podsjetio je propovjednik. Od najranijih dana pratile su ga bolesti i patnje, ali ga nisu slomile. Kao redovnik i svećenik doživio je posebne duhovne darove, među kojima i stigme, što je izazvalo veliko zanimanje, ali i sumnje. „Dolazili su različiti znanstvenici iz medicinske struke da ispituju fenomen rana na njegovim rukama, a onda su donosili najrazličitije zaključke, koji su za oca Pija često bili ponižavajući i omalovažavajući“, rekao je nadbiskup. Uz znatiželju i divljenje naroda, stigle su i zabrane te optužbe iz crkvenih i društvenih krugova, ali Pio je sve podnosio sa strpljivošću i pouzdanjem u Boga. Tek pred kraj života doživio je potpunu rehabilitaciju.

Nadbiskup je potom otvorio pitanje patnje, istaknuvši da je to iskustvo koje često najviše pogađa pravednike i nevine. „Patnja ima moć pročistiti ljudske osjećaje, oblikovati i oplemeniti čovjeka, izgraditi ga u ljubavi i suosjećanju s drugima“, poručio je. Pritom je podsjetio da se križ ne može izbjeći, ali ga je moguće nositi dostojanstveno i pretvoriti u blagoslov. Dotaknuo se i svakodnevnih životnih poteškoća, upozorivši vjernike na opasnost pretjeranog prigovaranja. „Ne smijemo dopustiti da nam male patnje odnesu radost, da zbog toga živimo napeto i nervozno te tako stvaramo tešku i turobnu klimu u vlastitoj obitelji“, upozorio je. Zaključujući, nadbiskup je naglasio kako Bog nikada ne ostavlja čovjeka bez snage za križ koji mu daje. „Otac Pio to dobro svjedoči. S Božjom snagom sve je izdržao“, kazao je mons. Križić, pozvavši vjernike da se utječu njegovu zagovoru i da od njega uče strpljivosti i ustrajnosti. Završio je molitvom da otac Pio svojim primjerom i nebeskim zagovorom prati obitelji, narod i Crkvu, pretvarajući patnje u blagoslov.

Na kraju misnog slavlja župnik je zahvalio nadbiskupu Križiću, koji se unatoč brojnim obvezama odazvao njegovu pozivu. Podsjetio je da je 1981. u ovoj župi održao misije, istaknuvši pritom njegovu ljubav i dobrotu, osobito prema bolesnicima koje je tada obilazio zajedno sa subraćom i župnikom. Zahvalio je i svećenicima koji su bili na raspolaganju tijekom devetnice za sv. ispovijed: don Stipi Jerkoviću, don Mladenu Margeti, don Nedjeljku Kešini, don Mariju Mihanoviću te don Ivanu Kovačeviću, voditelju trodnevice, kao i mješovitom zboru koji vodi prof. Marija (Maja) Jerković, a koji je animirao misna slavlja tijekom devetnice. Pridružili su im se i Branko Medak i Anđela Brečić tijekom trodnevice.

Zahvalio je također bratimima i njihovu županu Anti Brljeviću, pastoralnom i ekonomskom vijeću, remeti, KUD-u te svima koji su na bilo koji način pridonijeli veličini ovog slavlja i brojnim hodočasnicima.

Prije završnog blagoslova, nadbiskup Križić rekao je kako je uvijek osjećao posebnu simpatiju prema ovoj župi i ovom kraju, pa se rado odazvao župnikovu pozivu. „Promijenilo se sve oko nas, ali sam uvjeren da se nisu promijenili ljudi – ostali su dobri, onakvi kakve sam upoznao davne 1981. godine“, zaključio je nadbiskup.