Draga braćo,

danas slavimo blagdan svetoga Franje Asiškoga, čovjeka koji možda više od ikoga drugoga može, iz radikalno evanđeoske perspektive osvijetliti temu o kojoj razmišljate na vašem susretu: „Kraljevstvo Kristovo i Njegovo Gospodstvo.“

Franjo je, primivši Kristovo Evanđelje „sine glossa“ – dakle doslovno – znao prepoznati, možda kao nitko drugi, što znači imati Krista kao jedinog Gospodina i svojim je životom pokazao što to znači.

Hvaliti se samo križem (Gal 6,14)

U prvom čitanju koje je naviješteno, sveti Pavao kaže: „A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista“.

Iznenađujuće! Pavao je imao mnogo razloga za hvalu. Dovoljno je pomisliti na njegova viđenja, čudesa, apostolske uspjehe njegovih propovijedi. A ipak je izabrao hvaliti se samo križem, onim što je u očima svijeta moglo izgledati kao potpuni neuspjeh, kao sramota.

Sveti je Franjo učinio isto: sve ono što svijet smatra vrijednim – bogatstvo, čast, ugled – on je ostavio jednim radikalnim činom: potpuno se svukao pred biskupom na trgu u Asizu.

Njegovo razodijevanje nije bilo izraz prijezira prema stvorenome (dobro znamo koliko je Franjo cijenio svako stvorenje, od Sunca do zvijezda, od vode do vlati trave, od vatre do svježe rose), bila je to sigurnost da je pronašao nešto veće, skriveno blago, najdragocjeniji biser koji postoji: Krista raspetoga i uskrsloga.

A mi? Čime se mi hvalimo?

Novim autom, kućom, lijepim satom? Poslovnim uspjesima? Diplomama? Brojem „lajkova“ na našem Facebook profilu? Ili Kristovim križem? U čemu je naša veličina, naše dostojanstvo?

Iz evanđeoske perspektive nije velik onaj tko ima veću moć, već onaj koji je spreman više služiti. U tom smislu, onaj tko zna postati sluga, postaje gospodar, jer posjeduje Kraljevstvo koje ne prolazi.

Gospodin je moja baština (Ps 15)

Ako je naše hvaljenje u križu, tada se mijenja naša ljestvica vrijednosti. U psalmu smo čuli kako psalmist izjavljuje: „Gospodin je moja baština i kalež.“

U Starom je zavjetu izraz „dio baštine“ bio sve jednom Izraelcu.

Dok se obično baština očekivala u posjedu zemlje: polja, vinograda, velikog stada, dragocjenih predmeta, psalmist izjavljuje da njegova baština nije „stvar“, već „Osoba“: njegov Gospodin.

Gospodin je moja baština. No istovremeno je i ‘njegov kalež’.

Na starom Istoku, „kalež“ je označavao sudbinu osobe. Ispiti svoj kalež značilo je dobrovoljno prihvatiti ono što Bog želi, priznati da je naš život u njegovim rukama. Prisjetimo se Isusa u Getsemaniju koji, iako moli Oca da ga mimoiđe gorki kalež – „Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene“ – ipak se predaje Njegovoj volji: „Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ (Lk 22,41).

I u tome nam sveti Franjo daje primjer: nije svoje pouzdanje stavio u gomilanje dobara – njegov je zemaljski otac bio vrlo bogat – nego u nebeskoga Oca, siguran da mu u svojoj providnosti neće ništa uskratiti. Nebeski je Otac doista onaj koji hrani ptice nebeske i odijeva ljiljane u polju.

Upravo stoga njegovo siromaštvo izabrano u slobodi nikada nije bilo bijeda jer Otac će providjeti, neće ga ostaviti. Siromaštvo postaje razlogom njegove prave slobode.

To je sloboda djece Božje koja, budući da su svjesna kako imaju jednoga Oca, osjećaju da su svi braća.

Ova nas svijest o jednome Ocu i o tome da smo svi braća, vodi dalje u razmišljanju o temi vašega susreta, osobito o vlasti. Shvaćamo, naime, da vlast koju smo, kao ljudi, pozvani živjeti i vršiti – u obitelji, društvu, Crkvi – nije moć nego služenje.

Vlast koja mi je dana jest odgovornost. Otac sam zbog poslanja koje mi je povjereno, ali ostajem i brat jer sam sve primio na dar. Vlast je sposobnost čuvanja i dijeljenja primljenih darova, talenata koje nam je Gospodin dao u baštinu.

To je upravo ono što moju vlast istovremeno čini i vjerodostojnom. Vlast nije vjerodostojna ako očinstvo zaboravi na bratstvo.

Sreo sam malo ljudi koji su bili vjerodostojni poput mojega oca. Dobro sam znao da on, s pet razreda osnovne škole završenih u večernjoj školi, nije bio obrazovan poput mojih učitelja i sveučilišnih profesora, ali znao sam da je bio iskren i vjerodostojan i zato sam ga slušao s poštovanjem. Njegova je vlast bila praćena vjerodostojnošću koja je proizlazila iz dosljednosti njegovoga života. Kada me nešto tražio, bio sam siguran da mi nije lagao, da me nije varao, nikada.

Jaram sladak i breme lako (Mt 11,28-30)

Naša baština jest Gospodin. Ali kako se ostvaruje Njegovo Gospodstvo u našem životu? Isus nam to otkriva u Evanđelju kada se predstavlja „blaga i ponizna srca“.

Isus ne niječe da je Gospodin kada govori o „svojem jarmu“, ali potpuno mijenja pojam gospodstva – od tlačiteljske moći u oslobođenje ispunjeno ljubavlju.

Jaram je bio univerzalni simbol podložnosti. Znate kako izgleda jaram: neka vrsta drvene grede koja se stavlja na vrat dviju životinja kako bi zajedno vukle teret.

I poraženi su, kada bi bili zarobljeni, bili podvrgnuti „jarmu“ osvajača, teškom i tlačiteljskom, nametnutom silom.

Kada Isus kaže „uzmite moj jaram na sebe“, poziva učenika da se stavi s Njime pod isti jaram. On nije gospodar koji stoji sa strane dok sluga sam teško radi. On je Gospodin koji staje uz nas, pod istu gredu, i s nama vuče teret.

Teret ne nestaje. Kršćanski život ima svoje teškoće, svoje križeve i svoje zahtjeve (zapovijed ljubavi je najzahtjevnija od svih!). Ali breme više nije tlačiteljsko jer je podijeljeno. Napor je preobražen prisutnošću Gospodina koji daje snagu i nosi ga s nama.

Isus svoj jaram ne nameće. Ne kaže: „Prisiljavam vas“ ili „Postali ste moji robovi.“ On kaže: „Uzmite…“. To je poziv, ponuda ljubavi.

Njegovo se Gospodstvo temelji na slobodnom pristanku osobe. To je odnos koji započinje dobrovoljnim pristankom. Njegova vlast ne ograničava ljudsku slobodu, nego je uzdiže i traži je kao odgovor.

Snaga za nošenje Kristova jarma, odnosno našega križa, dolazi ponajprije od samoga Krista, ali i od braće. Zajedničkim nošenjem Kristovoga jarma, naš križ postaje lagan.

I to je srce Kristova Gospodstva: to je gospodstvo vjerodostojno jer nije nametnuto silom, nego uvjerljivim svjedočanstvom: „Dao sam vam primjer da i vi činite kao što sam ja učinio vama (Iv 13,15); Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 15,12). Možemo mu vjerovati jer je On uistinu ljubio sve do darivanja života.

Ako je križ naše jedino hvaljenje, a Kristova blagost naša snaga, tada će i naše očinstvo i naša vlast biti služenje koje čuva najvažniju baštinu, dijeli radosti i boli braće i poštuje slobodu sviju.

Amen.