Papa je zahvalio „dobrom filmu“ koji ne iskorištava bol, nego ga prati i produbljuje te pomaže gledatelju „vratiti se samome sebi“ i promatrati iskustvo novim očima. Film, kazao je, nije samo igra svjetla i sjene, nego umjetnost koja nastoji razumjeti život, njegovu veličinu i lomljivost, te probuditi nostalgiju za beskonačnim. Zbog toga je nazvao kino „maglanternom koja pokreće nadu“.

Posebno se obratio umjetnicima koji svojim djelima dodiruju i one koji traže lakoću i one koji nose pitanja, tjeskobe i čežnje. U vremenu kada su „digitalni ekrani uvijek upaljeni“, Papa je naglasio da su kina i kazališta „kucajuća srca naših zajednica“, i upozorio da su mnoge dvorane danas ugrožene zatvaranjem. Pozvao je institucije da snažnije podupru kulturnu i društvenu vrijednost filmske umjetnosti, što je okupljene potaknulo na dug aplauz.

U svijetu u kojem dominira „logika algoritma“, Papa je pozvao filmske stvaratelje da brane „sporost kada je potrebna, šutnju kada govori, razliku kada izaziva“. Podsjetio je da se autentična ljepota ne sastoji samo u bijegu, nego i u prizivanju najdubljih pitanja ljudskog srca.

Govoreći o „hodočašću mašte“ kojim filmski djelatnici prolaze, Papa je istaknuo da dobar film zna pronaći ljepotu i u ranama svijeta; u nasilju, siromaštvu, egzilu, usamljenosti, ovisnostima i „zaboravljenim ratovima“. Veliki redatelji, rekao je, znali su dati glas kompleksnim i kontradiktornim osjećajima ljudskog bića te pomoći gledateljima da se suoče s vlastitom krhkošću.

Podsjetio je i na riječi Davida W. Griffitha o „ljepoti vjetra koji njiše drveće“, pozvavši da film bude „umjetnost Duha“, te na rečenicu svetog Pavla VI.: „Ako ste prijatelji istinske umjetnosti, vi ste naši prijatelji.“ Papa je obnovio to prijateljstvo, nazvavši film „laboratorijem nade“.

Na kraju je istaknuo da je svaki film djelo mnogih nevidljivih stručnjaka, od asistenata do skladatelja, čiji doprinos čini filmsku umjetnost mogućom.