Prije euharistijskog slavlja na Trgu svetoga Petra pozdravio je više od 12 tisuća okupljenih vjernika ovim riječima:
„Kada čitamo Evanđelje, jedna od rečenica koju svi dobro poznajemo jest: Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Svi mi želimo biti među Gospodnjim siromasima jer je naš život Božji dar koji primamo s velikom zahvalnošću. Zahvaljujem vam na vašoj prisutnosti. Bazilika postaje mala… Vi ste dio Crkve i možete pratiti svetu misu i preko ekrana. Sudjelujte s puno ljubavi i vjere te znajte da smo svi ujedinjeni u Kristu“.

U homiliji na misi Papa je naglasio da ondje gdje se čini da nestaje ljudske nade, gdje su povijesne tragedije dovele do kušnji i slomljenosti, čovjeku preostaje prionuti uz čvrsti izvor – samoga Gospodina. On, kako stoji u današnjem odlomku iz Lukina Evanđelja, „ne dopušta da nam propadne ni vlas s glave“.

Potaknuo je vjernike na postojanost u vjeri, uvjeren da će djela opakih – učinjena na štetu nemoćnih i siromašnih – biti iskorijenjena te da će „zasjati sunce pravde“. Dodao je: „Siromasi su prvi vidjeli Isusa; taj se savez ne može slomiti, nego se obnavlja u radosti. U progonstvima, u patnjama, u životnim naporima i mukama Bog nas ne ostavlja same. On se objavljuje kao onaj koji se zauzima za nas. Cijelo je Sveto pismo protkano tom istinom: Bog je uvijek na strani najmanjih, sirotih, stranaca i udovica“.

Papa se osvrnuo na ranu samoće koja obilježava mnoge oblike suvremenoga siromaštva, osobito materijalnog i duhovnog koji snažno pogađa mlade. To je, rekao je, „zid koji treba srušiti“, nadilazeći individualizam i površnost.

„Valja promatrati siromaštvo na cjelovit način. Ponekad je potrebno odgovoriti na hitne potrebe, ali općenito trebamo razvijati kulturu pažnje kako bismo srušili zid samoće. Želimo biti pažljivi prema drugome, prema svakome, ondje gdje jesmo i gdje živimo: u obiteljima, na radnim mjestima i u školama, u različitim zajednicama i digitalnom svijetu – posvuda, pa sve do margina društva – postajući tako svjedoci Božje nježnosti“.

Papa je podsjetio na ratove u mnogim dijelovima svijeta, pred kojima se čovjek često osjeća bespomoćno. Globalizacija nemoći, upozorio je, proizlazi iz laži da se povijest ne može promijeniti jer je „uvijek bila takva“.

„Evanđelje nam govori da nas Gospodin dolazi spasiti upravo u povijesnim previranjima“, rekao je papa Lav XIV., uputivši apel političkim vođama:

„Siromaštvo opominje kršćane, ali i sve one koji u društvu nose odgovornost. Zato potičem vođe država i odgovorne u narodima da slušaju vapaj najsiromašnijih. Ne može biti mira bez pravednosti. Siromasi nas na mnogo načina podsjećaju na to: svojim migracijama, kao i vapajima koji su često prigušeni mitom o blagostanju i napretku koji ne obuhvaća sve ljude, nego mnoge ostavlja prepuštene njihovoj sudbini“.

Papa je naglasio da se svi moramo zajednički zauzimati za opće dobro, upozorivši da život zatvoren u sebe ne pomaže, kao ni religioznost koja se pretvara u nezainteresiranost za druge i za povijest.

„Postoji narod koji stavlja srce i ruke na raspolaganje najranjivijima i odbačenima“, rekao je zahvalivši svima koji djeluju u karitativnim djelima:
„Onima koji pomažu siromašnima – brojnim volonterima i svima koji se zalažu za bolje životne uvjete najsiromašnijih – izražavam iskrenu zahvalnost i ohrabrenje da sve više budu kritička savjest društva“.

Naglasio je i da je opće dobro cilj koji mora voditi društva obilježena dubokim nejednakostima, ponekad dodatno pojačanima beskrupuloznim tehnološkim razvojem.

Papa Lav XIV. na kraju je poručio da se prema siromasima moramo odnositi tako da ih oslobodimo socioloških etiketa i brzopletih osuda te da ih promatramo u njihovu punom dostojanstvu.

Pozvao je vjernike da otvore srca i grade ljudski suživot kao prostor bratstva u kojemu nitko nije isključen. Upozorio je na opasnost života kao „rastresenih putnika, nezainteresiranih za konačni cilj i ravnodušnih prema onima koji dijele put s nama“.

„Dopustimo da nas u ovom Jubileju siromaha nadahne svjedočanstvo svetaca i svetica koji su služili Kristu u najpotrebitijima i slijedili ga putem malenosti i siromaštva. Posebno želim ponovno istaknuti lik svetoga Benedikta Josipa Labrea koji svojim životom, poput Božje skitnice, može biti zaštitnik svih siromašnih beskućnika“.