„Jednostavnost, siromaštvo, poniznost, u ljubavi poslušnost bile su kreposti u kojima je sluga Božji fra Ante Tomičić sveudilj rastao. Stekao ih je u školi sv. Franje Asiškog i živio u odnosu s Gospodinom, s ljudima…“. Tako je zapisano u papinskom Dekretu o priznanju herojskih kreposti fra Ante Tomičića koji je provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Ante Barišić pročitao na svečanoj misi. Okupljeni vjernici, među kojima su bili i mnogi koji su fra Antu poznavali, dekret su pozdravili pljeskom.

Prije misnog slavlja poglavar riječkog kapucinskog samostana fra Miljenko Vrabec podsjetio je da je u riječkoj crkvi Gospe Lurdske fra Ante ostavio značajan trag, da su se s njime susretali mnogi, po mnogo čemu različiti ljudi, i da su svi u njemu vidjeli milosno lice Božje i milosno lice Isusa koje otvaralo njihova srca.

„Fra Ante je svojom poniznošću, jednostavnošću, poticanjem na slušanje Božje riječi i na molitvu u njihova srca donosio mir. Tako je u našem samostanu 25. studenog 1981. preminuo na glasu svetosti. Papa Franjo je 14. ožujka 2024. dekretom priznao herojske kreposti našeg fra Ante te ga od sada možemo štovati kao časnog slugu Božjeg – to je prvi korak na putu beatifikacije. Za to molimo Gospodina“, rekao je.

U propovijedi je nadbiskup Uzinić iznio svoja razmišljanja o fra Anti Josipu Tomičiću, prije svega spoznaju da je u svojim traženjima kao mlad čovjek shvatio „da nas Bog voli, da je prema nama milosrdan, da nam prašta“. „Kroz kajanje i molitvu došao je do onog što mi se čini ključnim za oblikovanje njegove osobnosti, te je tako uspio na herojski način živjeti kreposti vjere, ufanja, ljubavi i druge. Ono što ga je, po mom mišljenju, najviše oblikovalo u dekretu je spomenuto riječima „sakupljač milodara“, no one su umanjile pravo značenje. Zapravo je bio prosjak, a to je, mislim, najvažnija značajka njegova života. Dok je išao od vrata do vrata i tražio milodare za samostane u Varaždinu, Dubrovniku i Zagrebu – on je prosio. Tako je upoznavao ljude koji su bili dobri i koji su bili zli, pristojni ili nepristojni, i naučio je razlikovati, i postavljati se prema toj razlici. Naučio je kako se odnositi prema ljudima, osobito prema onima koji su kao i on bili prosjaci. On je to bio kao redovnik na profesionalan način, ali mnogi ljudi koji su u njegovo vrijeme bili oko ovog samostana, kao što su i danas, prosjaci su u pravom smislu riječi – u potrebi. Na kraju, nije li svatko tko dolazi u ovu crkvu sa svojim potrebama – svojim molitvama i brigama – prosjak pred Bogom?“, iznosio je nadbiskup Uzinić.

Fra Ante je u Rijeku stigao 1947. kada više nije smio biti prosjak jer su to komunističke vlasti zabranile. Od tada je često bio prvi koga su ljudi susretali na vratima riječkih kapucina.

„Obavljajući tu službu 34 godine, on koji je bio prosjak, susretao je one koji su prosili. Nije li to slika Boga koji je radi nas postao siromah da bi mogao pomoći nama siromasima? Svece uvijek ponovo možemo prepoznati kao živu Kristovu prisutnost. U životopisu fra Ante čitao sam da je ovdje u Rijeci, živeći na taj način – svojom jednostavnošću, skromnošću, mudrim savjetima, ali prije svega onim biti čovjek – izgubio čak i ‘fra’ i postao ‘naš Ante’. Kako je lijepo kad netko svoj poziv, svoj život živi tako da drugi za njega mogu reći – ‘naš’“, primijetio je nadbiskup.

Podsjetio je da papa Franjo u pobudnici o svetosti piše i o svetosti onih koji žive u našoj blizini, a čija svetost nisu neka velika djela, nego male geste. „Navodeći takve svece iz susjedstva, navodi i redovnike i redovnice koji ne skidaju osmijeh s lica. To je fra Ante Tomičić, sluga Božji. Ali to smo i svi mi pozvani biti. I možda bismo i prije nego susretnemo prosjake sami trebali postati prosjaci, odnosno kad god susrećemo druge, osobito one koji imaju neku potrebu – a svatko ima potrebu da prema njemu budemo bar ljubazni – pozvani smo pokušati najprije obuti njihove postole“, tim je pozivom riječki nadbiskup zaključio propovijed.

Nakon mise je nadbiskup Uzinić predvodio molitvu uz fra Antin grob u kripti kapucinske crkve.