U  propovijedi biskup je govorio o ljudskoj nemoći pred smrću i snazi Božje riječi koja u takvim trenucima donosi smisao i nadu. Istaknuo je kako smrt bliske osobe često ostavlja čovjeka bez riječi, ali upravo tada vjernici slušaju Božju poruku koja nije tek prošlost, nego živa Riječ upućena nama danas.

Osvrnuvši se na evanđeoski ulomak o prepoznavanju Krista u služenju najmanjima, biskup je rekao da se taj poziv jasno ostvario u životu fra Josipa Vizjaka. „Bio sam bolestan i pohodili ste me“, podsjetio je biskup na Isusove riječi, dodajući da se upravo u toj rečenici može sažeti fra Josipova svakodnevica.

Kao dugogodišnji bolnički kapelan, fra Josip je, prema riječima biskupa, neumorno obilazio bolesnike, noseći im ne samo ljudsku blizinu nego i sakramentalnu snagu vjere. Biskup Mrzljak podijelio je i osobno iskustvo iz bolnice: „Svaki posjet čovjeka obraduje, a onda dolazi pater Josip s jednom zlatnom posudicom, s hostijama, sa svete mise, s Isusom koji je prisutan pod prilikama kruha.“ Upravo su ti tihi, nenametljivi dolasci bili izvor ohrabrenja mnogima, osobito onima koji su se suočavali s bolešću i neizvjesnošću.

Naglasio je kako se često i ne može izmjeriti koliko su ti susreti značili bolesnicima: „Koliko puta je u toj maloj posudici donio ljudima ohrabrenje, pomoć – koliko je to značilo.“ Dodao je da fra Josip o svojoj službi nije mnogo govorio, ali ju je vjerno i ustrajno živio, osobito u posljednjim godinama života. „To je bila njegova zadaća. On je revno obilazio bolesnike i donosio utjehu, donosio je zapravo samoga Gospodina onima koji su ga htjeli.“

Biskup je fra Vizjakovu službu smjestio i u širi kontekst svećeničkog poziva, podsjetivši na zajedničke bogoslovske dane i duh Drugog vatikanskog sabora, koji je njihovu generaciju potaknuo na Crkvu blisku čovjeku. Fra Josip je, rekao je, taj duh živio konkretno; u bolničkim sobama, tišini hodnika i susretima u ispovjedaonici, ondje gdje je čovjek najranjiviji.

Na kraju propovijedi biskup Mrzljak izrazio je uvjerenje da je fra Josip Vizjak ispunio svoje poslanje te da mu Bog daruje nagradu vječnoga života. Vjernike je pozvao da njegov primjer služenja bolesnima i pouzdanja u Božje milosrđe ostane trajno ohrabrenje, kako bi i sami, na svojim životnim putovima, prepoznavali i donosili Kristovu prisutnost drugima.

Nakon popričesne molitve župni vikar fra Mislav Šebečić, pročitao je poruku sućuti krčkog biskupa Ivice Petanjka. U svojoj poruci osvrnuo se na Kristov dolazak koji se u času smrti tiče svakog čovjeka osobno. Podsjetio je kako se u došašću govori o Kristovu dolasku u povijesti, na svršetku vremena i u svakodnevici, ali tek smrt razotkriva onaj najintimniji dolazak Krista čovjeku: „A onda dođe Kristov dolazak, koji se tiče baš nas samih. Kao da je Krist ostavio sav svijet po strani i sad se samo meni posvetio, po mene je došao.“

Biskup Petanjak usporedio je taj trenutak s evanđeoskom slikom pastira koji ostavlja devedeset i devet ovaca kako bi potražio jednu izgubljenu. Naglasio je da se u času smrti Krist u potpunosti posvećuje pojedincu, koji tada ostaje „potpuno sam i razoružan od bilo kakve ljudske potpore“. Iako o tom trenutku nema ljudskog iskustva ni sigurne spoznaje, rekao je da se vjernici nadaju i vjeruju kako svatko pred Boga dolazi onako kako je živio.

„Tko je živio za sebe, sam će se morati snalaziti. Tko je živio s drugima i za druge, ti će mu biti pratnja i zagovornici“, istaknuo je biskup, povezujući tu misao sa životom i poslanjem fra Josipa Vizjaka. Naglasio je da je fra Josip kroz punih četrdeset godina bio pratnja nebrojenim bolesnicima i umirućima, pomažući im da spremno i sigurno stignu pred Božje lice. Izrazio je uvjerenje da su ga upravo oni čekali u vječnosti te da je „svatko od njih imao po koju lijepu riječ njemu u prilog“.

Biskup se posebno osvrnuo na skrovitost i jednostavnost fra Josipova života, naglasivši da je ona bila u potpunom skladu sa službom koju je vjerno i marljivo vršio. Služba bolesnicima i umirućima, napomenuo je, rijetko je bila vidljiva i nije privlačila pozornost, niti je punila novinske stupce. Upravo onima koji po mjerilima svijeta nisu mogli „ništa dati“, fra Josip je darovao svoj život, svoju ljubav i strpljenje, vođen jednom željom: da svi „spremno susretnu Krista Gospodina“.

Na kraju pisma biskup Ivica Petanjak fra Josipu Vizjaku zaželio je sretan put u vječnost, njegovim sestrama Antoniji, Marti i Zdenki, kao i svoj rodbini i prijateljima, izrazio je kršćansku sućut, a braći kapucinima uputio je želju da i ubuduće imaju mnogo ovako samozatajnih, marljivih i vjernih redovnika i svećenika.

Tijelo preminulog svećenika fra Josipa ispraćeno je potom iz crkve na varaždinsko gradsko groblje gdje je provincijski vikar fra Eugen Pavlek predvodio obred ukopa.

On se u prigodnom oproštaju prisjetio fra Josipa kao čovjeka vedrine, blagosti i dubokog unutarnjeg mira, istaknuvši da će takav ostati trajno upamćen u srcima svih koji su ga poznavali. Naglasio je kako su subraća fra Josipa zvala fra Jožom, dok su ga mještani iz rodnog mjesta s posebnom bliskošću nazivali „naš Jožik“, što je, prema njegovim riječima, vjerno odražavalo njegov karakter i odnos prema ljudima.

Fra Eugen je posvjedočio i osobno iskustvo života s fra Josipom, istaknuvši da ga je rijetko tko ikada vidio uznemirenog ili ljutitog, jer je zračio mirom i strpljivošću. Upravo su te osobine, rekao je, bile njegova trajna prepoznatljivost i snaga kojom je oblikovao odnose u zajednici. U tom je duhu zahvalio Bogu na daru takvog brata, subrata i sumještanina, koji je mnogima ostavio snažan primjer vjernosti i dosljedno življene službe.

Govoreći o njegovu svećeničkom i redovničkom putu, fra Pavlek je naglasio da je fra Josip s ljubavlju vršio svoje poslanje, osobito kao vjeroučitelj, odgajatelj i pratitelj, usmjeravajući mnoge na put vjere i potičući ih na duhovna zvanja. Njegov život, rekao je, ostaje poticaj svima da se zapitaju koliko vjerno žive ono na što su pozvani i koliko srcem, ljubavlju i predanošću ostvaruju vlastiti poziv.

Posebne riječi utjehe uputio je obitelji pokojnika, istaknuvši da imaju razloga biti ponosni jer su imali „velikog brata“, usporedivši njihovu povezanost s evanđeoskom obitelji Marte, Marije i Lazara. Na kraju je fra Eugen u ime Provincije zahvalio fra Josipu Vizjaku na svemu što je darovao kroz svoj život „kroz svu svoju predanost, ljubav i strpljivost, poniznost, blagost, koja nam je jedna velika škola i jedna velika lekcija“.

Preminuo fra Josip Vizjak