Sv. Pavao u Rim 1,16 kaže: „Ne stidim se uistinu, evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje. Dynamis Theou je evanđelje, radosna vijest. Ono je i uknjižena riječ. Utjelovljena riječ je Isus. Gdje je Isus tu je Božja blizina, Božje kraljevstvo. Božja dinamika, logika i paradoks. Tako čitamo u Mk 2,15: „I događa se, da on leži za stolom u njegovoj kući, mnogi carinici i grešnici ležahu za stolom s Isusom i njegovim učenicima. Bijahu uistinu  mnogi i slijeđahu ga“. Isus leži za stolom u kući carinika Levija. U kući javnog grešnika, suradnika okupatora. Bilo je to često, i ne samo da je riječ o Leviju koji je domaćin, nego ležahu za stolom i mnogi carinici i grešnici. Ležahu s Isusom i njegovim učenicima. Po prvi puta s Isusom nalazimo i njegove učenike. I to za stolom, u grešničkoj kući. Isus za kojega početak evanđelja kaže da je Krist, Sin Božji, leži za stolom s carinicima, grešnicima i svojim učenicima. Levija je pozvao: „Slijedi me!“, i on pođe za njim.

Znači da je ostavio svoju carinarnicu, svoj posao i način zarađivanja, način života. I za ostale carinike i grešnike evanđelist kaže da su išli za Isusom. Oni su postali njegovi učenici. Prigovor na takvo zajedništvo dolazi od pismoznanaca farizejske sljedbe. Prigovor je indirektan, upućen njegovim učenicima, zašto Isus jede s grešnicima i carinicima. Isus odgovara. Došao je zvati grešnike, i u njegovom odgovoru odzvanja poziv upućen Leviju na nasljedovanje. Carinici i grešnici se odazivaju, slijede ga. Očit su problem pravednici. Isus ih ne zove. Očito aludira na pismoznance. Oni žele ostvariti pravednost znanjem Pisma i predaje (usp. Mk 7,5). Isus naviješta evanđelje Božje, blizinu kraljevstva Božjega, Božju blizinu grešnicima. Evanđelje ih oslobađa grijeha ukoliko mu povjeruju. Zato je došao (usp. Mk 2,1-12). Legao je među grešnike. I gotovo ne razabireš tko je tko, tko je grešnik, a tko Božji sin. Očito da je Bogu jako uspjelo postati čovjekom.

P.S.

Isus i njegovi učenici našli su se za stolom s carinicima i grešnicima u dan kada Ivanovi i farizejski učenici poste. A Isus i njegovi zapravo uopće ne poste. Ovi poste jer nisu prepoznali zaručnika, ni novost njegovog evanđelja.

Ivanovi učenici i farizeji poste mnogo. Za njih je to čin askeze i pokore (usp. Zah 7,1-3; 8,18-19). Sam Ivan Krstitelj je nastupio kao onaj koji „nije kruha jeo ni vina pio“ (Lk 7,33).

Suprotnost su Isusovi učenici koji ne poste. I tako su zapravo bili na lošem glasu. Isusovo protupitanje je: „Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima?“ (Mk 2,19). Slika mladoženje nas podsjeća da je vrijeme spasenja započelo i učenici su već sada obuzeti tom radošću vremena spasenja. Stoga je post nepotreban i ometajući.

Mladoženja je Isus koji će biti uzet po svojoj smrti. Tada neće više biti vrijeme svadbe nego vrijeme dokazivanja u kojem će i post imati svoje važno mjesto. No tada taj post neće biti onakav kakav su držali Ivanovi učenici, asketski orijentiran, nego posve novi, kristološki utemeljen. Riječ je o postu koji pripravlja na ponovni dolazak mladoženje, Gospodina Isusa. Takvom postu uči nas sam Gospodin Isus koji je i započeo svoje javno djelovanje posteći (usp. Lk 4,2).

S obzirom na dolazeće kraljevstvo Božje moramo misliti dakle:

– da Božja vladavina ima karakter slavlja koje isključuje svaku askezu, pokoru i žalost; obilježava je samo radost. Ta radost je došla s Isusovim javnim djelovanjem a praksa posta je izostavljena. U vremenu „između“ Isusovog djelovanja i konačnog dolaska Božje vladavine je rok dokazivanja, u nj spada i post koji nas upravlja na ono što dolazi i pripravlja na dolazak. Kako?

„Kao nekoć u proroka, Isusov se poziv na obraćenje i pokoru, ne odnosi prvenstveno na vanjska djela, na ‚kostrijet i pepeo‘, postove i mrtvljenja, već na obraćenje srca, na unutarnju pokoru. Pokornička djela ostaju bez nje neplodna i lažna; unutarnje obraćenje, naprotiv, teži da izrazi taj stav vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore“ (Katekizam Katoličke Crkve br. 1430).

Zahvaljujem Povjerenstvu našeg Fakulteta, doc. dr. sc. Jakovu Rađi, izv. prof. dr. sc. Stipi Kljajiću, dr. sc. Milanu Dančuu, kao i vanjskim članovima profesorima Darku Tomaševiću i Janezu Vodičaru za uloženi trud u organiziranju ovog 66. Teološko-pastoralnog tjedna, zboru Instituta za crkvenu glazbu i našim studentima, preč. Ivanu Lukiću i djelatnicima Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, napose predavačima, moderatorima i svima koji ste sudjelovali u diskusijama i radionicama. Hvala svima na sudjelovanju u radu ovoga tjedna koji zatvaramo zahvalni dragom Bogu.