Mons. Razum rekao je da ga je imenovanje iznenadilo, no izrazio je duboko uvjerenje da je, kao i svećeništvo, i ovo Providnost pripremala i da iza imenovanja stoji Gospodin. „Sigurnost vidim u tome da je Gospodin tu, da on dalje vodi, a s moje strane se traži otvorenost za poticaje Duha i postojanost u djelovanju i radu. Vjerujem da se odnos s Gospodinom koji sam se trudio njegovati i dosad i dalje nastavlja i u ostvarivanju ove nove službe“, rekao je mons. Razum.

Tijekom 33 godine svećeničkog puta nije promišljao da on ide prema biskupskoj službi, ali smatra da ga je kroz mnoge situacije Providnost Božja pripremala.

U svećeničku formaciju krenuo je u 27. godini, a u 33. godini je ređen za svećenika. Rekao je da su pastoralne službe na župama te najveći dio u formaciji svećeničkih kandidata i promociji zvanja „bili milosni trenuci izgrađujući za moj život. A kroz tu službu djelovao sam u odnosu prema Narodu Božjem.“ Primijetio je da se iz perspektive mnogo toga što se dogodilo mogu otkrivati tragovi Božjih inicijativa.

Prisjetio se događaja iz djetinjstva kad je bio na mladoj misi Stjepana Račić, to ga se dojmilo, „kao da je to bio prvi mali Božji mig“.

Mons. Razum istaknuo je važnost obitelji na putu prema svećeništvu. „Moji su roditelji bili praktični vjernici, doista ljudi Duha i to su u nas usađivali. Bio sam dečko na selu, radili smo, školovali se. Pamtim jedan trenutak na geodeziji i razgovor s kolegom kojem sam rekao da bih, umjesto geodezije, želio nešto više. Počeo sam čitati duhovnu literaturu. Na poticaj sestre otkrio sam ljepotu zajednice mladih. Ona je bila u zajednici mladih u Samoboru. Tu je bio i Kursiljo koji sam u više navrata prošao. Ono što mi je draga ostavština je Kartuzija Pleterje, gdje sam odlazio više puta po tjedan dana i u tom ambijentu sam donio konačnu odluku da krenem putem svećeništva”, ispričao je mons. Razum.

Govorio je i kako je odlučio da želi biti dijecezanski svećenik: „Mislim da je jako važno stvoriti ozračje duha, probuditi ono što smo primili – vlastitu inicijaciju, da to nije nešto što nam se dogodilo, nego nešto što nastojiš živjeti – krštenje, pričest, krizma. Tu je i gibanje duha Božjega koji progovara kroz čovjeka, literaturu, puno sam čitao, kroz molitvu, adoraciju. Iščitavao sam životopise svetaca. Odlazio sam u ambijent franjevaca, pa u Remete, studirao isusovce, salezijance, pa i kartuzijance. No, odluci je doprinijela činjenica da dolazim iz dijecezanske župe. Taj način svećeničkog djelovanja i života najdublje mi je bio urezan u dušu. U to vrijeme u Samoboru je župnik bio mons. Ivan Horvat, osoba koju sam jako cijenio. Spontano se dogodio ovaj model koji mi je privrženiji.”

Mons. Razum istaknuo je važnost duhovnog štiva u razlučivanju poziva, rekavši: „I bogoslovima volim posvijestiti kako je važno studirati velike škole duhovnosti, jer se iza njih uvijek krije jedna osoba koja je otvorila svoj život. Od Benedikta, Franje, Ignacija, pa kasnije Terezija Avilska, Ivan od Križa – sve su to osobe kojima sam privržen i volim se družiti s njima, ‘prijateljevati s njima’. U posljednje vrijeme sam se družio s Augustinom. Uživjeti se u njihove živote koji itekako mogu djelovati inspirativno za naš život.“

Osvrnuo se na činjenicu da će biskupsko ređenje biti na blagdan sv. Ivana Bosca, koji predstavlja, kako je rekao, mladenačku i urbanu duhovnost. „U svom svećeničkom životu trebamo otkrivati ljepotu različitih duhovnosti. Primjerice, u manjoj sredini lijepo je otkriti ljepotu kontemplativnih duhovnosti. Boscova je duhovnost urbane sredine“, primijetio je mons. Razum. Kao rektor kapele Corpus Domini, na području dekanata gdje djeluju salezijanci, surađivao je s njima i kako je rekao, doista je doživio kako je ta duhovnost veliki odgovor kako raditi s mladima.

Mons. Razum otkrio je o važnosti molitve u njegovoj obitelji iz koje se rodio njegov poziv: „Njegovao se odnos prema bl. Alojziju Stepincu. Kada smo molili ‘Anđeo Gospodnji’, uvijek se dodavala jedna ‘Zdravo Marija’ na jednu nakanu kardinalu Stepincu. Kasnije mi je mama rekla da je ta nakana bila da netko iz obitelji krene u duhovni poziv. Međutim, kad sam krenuo na studij geodezije, otac je rekao da sada više ne možemo moliti na tu nakanu, jer je sve odlučeno. No, ona je rekla da će i dalje nastaviti moliti. I mislim da je moje zvanje izmoljeno, i zato mi je Stepinac itekako bio prisutan na putu razlučivanja i praćenja, ali i sada u svećeničkom djelovanju kao svetački lik koji je prisutan u mojem životu.” I obitelj ga je cijelo vrijeme podržavala na tom putu.

Svećenički uzor mu je uz bl. Alojzija Stepinca i kardinal Franjo Kuharić. „To su osobe inspirativne za naš rad“, smatra mons. Razum. Duboko je cijenio mons. Ivana Horvata, dugogodišnjeg župnika u Samoboru gdje je bio u zajednici mladih. Spomenuo je i jedan upečatljiv trenutak: „Kad sam diplomirao na Geodetskom fakultetu, onda sam ga pozvao na promociju. I on mi je rekao: ‘Znaš da to nije za tebe.’ On je vidio nešto drugo za moj život.“

Drag mu je i mons. Matija Stepinac, njegov župnik u Župi sv. Petra u Vlaškoj: „Ondje sam bio godinu dana đakon, četiri godine kapelan. On je dinamična osoba, osoba Crkve, ulijevao je optimizam koliko je imao žara i ljubio Crkvu, svoj život posvetio je proglašenju blaženim Alojzija Stepinca.” Posebno drag mu je župnik Pavel s kojim je imao puno razgovora, a koji je bio, kako je rekao, „seoski župnik, što si nekad poželiš biti“. Volio je čitati, svirao je, imao je ovce.

Rekao je da ga je kroz svećenički život pratilo čitanje: „Smatram da mi je dan promašen ako u njemu nisam pročitao barem jednu stranicu.“

Govoreći o formaciji svećeničkih kandidata, rekao je da voli razgovarati u četiri oka. „Nije mi teško dva-tri sata sjediti i razgovarati, ali ne o bilo čemu, već o životnim stvarima. I na taj način posvetiti se osobi. Volim to nazvati pastoral u četiri oka“, pojasnio je.

Protumačio je da cijeli pastoral počiva na tome: „Taj pastoral u četiri oka je ispovjedaonica, duhovni razgovor, duhovno praćenje. To bi za današnje vrijeme trebala biti opcija kojoj bismo trebali posvetiti više pažnje u svećeničkom djelovanju“, primijetio je.

Mons. Razum zaređen je za svećenika u ratnoj 1993. godini, pripremao se za svećeništvo u demokratskim promjenama, a uz sebe je imao tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franju Kuharića.

„Kardinal Kuharić je stric mojoj majci, djed i on su braća, tijekom odrastanja bilo je dosta susreta. Bio je župnik u našoj rodnoj župi, moj djed ga je primio i više od osam godina živio je u jednoj našoj kući. A kad je postao biskup redovito bi djedu Ivanu dolazi na imendan i mi djeca smo ga doživjeli u našoj kući. I u Pribiću smo ga susretali, a i dolazili smo mu na imendan. Prilikom mojeg promišljanja o svećeničkom pozivu, njemu sam to prvom rekao. Zamolio sam ga za razgovor i rekao mi je: ‘Ti se samo moli’. Vjerujem da sam tada i u njemu imao molitelja koji je pratio moj put“, rekao je mons. Razum.

Prisjetio se jedne zgode kada je kardinal Kuharić bio u mirovini, pozvao je mons. Razuma da odu u njegovu rodnu kuću u selo Konjščica. „Došao sam po njega sa starim Renaultom 5. I pita me: ‘Nemaš ništa bolje?’ Odgovorio sam: ‘Morat ćete se zadovoljiti s ovim.’ I tako smo zajedno putovali, cijelu večer razgovarali smo u našem domu, slušali smo njegove uspomene“, ispričao je mons. Razum.

Na pitanje koja mu je služba u 32 svećeničke službe bila najljepša primijetio je da je teško razlučiti jer je svaka bila posebna.

Odgovarajući na pitanje koliko je izazovno danas biti odgojitelj budućih svećenika, primijetio je da su se vremena promijenila u odnosu kad je bio bogoslov. Nekada je bila dinamika života, veća interakcija između bogoslova, bilo ih 130, jedan vicerektor, rektor i duhovnik. „Sada je način rada daleko složeniji, jer su vremena složenija. Rad mora biti individualan, puno je osobnih susreta. Dva duhovnika u Bogosloviji, još dva vanjska duhovnika, dva odgojitelja i ja kao rektor djelujemo kao tim i trudimo se pružiti osobno praćenje i rast naših bogoslova. Nekada su obitelji i sredine bile zdravije, a danas bogoslov može doći iz obitelji koja ima dublju problematiku, što je ostavilo trag u njegovom životu. Sve to treba osvjetljavatati, posvješćivati, otvarati put zdrave duhovnosti, stvarati strukturu osobnosti i karakternosti koja će izdržati sve izazove pastoralnog života i djelovanja u koje jednog dana taj mladi čovjek ulazi“, pojasnio je mons. Razum.

Na pitanje smije li današnji svećenik biti nesavršen, mons. Razum je odgovorio: „Gospodin svojim djelovanjem sigurno može preobraziti svakog čovjeka i voditi ga putem savršenstva. Kada netko dolazi u Bogosloviju, ne pretpostavljamo da je savršen. Gospodin nije pozvao savršene učenike. I danas kada zove, ne poziva savršene, nego poziva na put savršenstva, a to je put preobrazbe. Bogoslovija je određena pustinja, iskustvo naroda koji iz Egipta ide prema Obećanoj zemlji, put preobrazbe na kojem se čovjek treba otvarati Božjem djelovanju i dopustiti milosti Božjoj da se usađuje u dušu i djeluje terapeutski i liječi ako ima kakvih rana iz prošlosti, ali i stvara prostore novog života kroz molitvu, razmatranje, promišljanje, razgovore, gdje se dobiva jedan novi obris koji sada sliči Kristu. To je proces koji se događa i ne završava u Bogosloviji. Ona stvara temelje, ne gradi kuću. Dalje moraš nadograđivati. Zato se traži budnost i permanentnost u svećeničkom životu. Ako bi se stalo samo na onome što se događa u Bogosloviji teško bi se moglo očekivati rast i zauzeto djelovanje i življenje svećeničkog poslanja.”

U razgovoru se osvrnuo i na svoj smireni karakter. „Kroz život sam naučio da se svećenički život ne može ostvarivati ako ga ne prati molitva“, posvjedočio je. Dodao je da postoje bure, ali treba nastojati afektivnost ne potiskivati, nego promišljati. „Sve treba prolaziti sa sviješću da je Gospodin tu. Ključna stvar danas nije problem Božje odsutnosti, nego čovjekove odsutnosti. Trebamo naučiti živjeti u prisutnosti – Gospodin je uvijek tu”, posvjedočio je.

Mons. Razum je naslovni stonski biskup, to je biskupija iz antičkog vremena, 1300. pripojena je Korčulanskoj, a u XIX. stoljeću Dubrovačkoj. Kao zanimljivost naveo je da je ondje župnik don Bernard Pleše s kojim je zajedno počeo studirati geodeziju. Najavio je da će kad bude prilika poći u Ston s narodom slaviti euharistiju.

Za biskupsko geslo izabrao je iz Isusove ‘Velikosvećeničke molitve’: „Ut unum sint“ – „Da svi budu jedno“ (Iv 17, 22). „To je moje geslo. Kad gledamo svijet u kojem živimo i život Crkve koju ne trebamo idealizirati, jer ima svoju dramatiku, napetosti, podjele – trebalo bi nas vraćati na ovu Isusovu želju, kao što je to unutarnje gibanje života u Bogu samome koji je Jedan, u ljubavi se ostvariti, Isus to unosi u vrijeme i poziva ljude da postanu dionici tog ideala, zajedništva u ljubavi. To je inspiracija Crkvi koja treba težiti tome da bude jedna. To sam želio sebi posvijestiti, a onda i svima nama“, pojasnio je mons. Razum.

Biskupsko ređenje će biti u zagrebačkoj katedrali koja za mons. Razuma uvijek nosi lijepe uspomene, ondje se dogodilo svećeničko ređenje, u nju je gotovo svakodnevno odlazio na grob bl. Alojzija i veseli ga da se, nakon potresa, ondje vraća život.

Biskupa Marka Kovača s kojim će za zajedno rediti poznaje i u početku je sudjelovao u njegovoj formaciji. „Marko je divna osoba, samozatajna, tiha. ‘Tiha voda brege valja’. To je Marko, tiho, ali tako duboko i predano vrši svoju službu. Gdje god je djelovao ostavio je lijepi trag“, rekao je o mons. Kovaču.

Mons. Razum rekao da je još ne zna što ga očekuje u novoj službi, napomenuvši da će „dopustiti Gospodinu da i dalje iznenađuje.”

Rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa ostaje do kraja akademske godine.