Predraga braćo u svećeništvu!
“Gledajte, braćo, nas koji smo pozvani” (Usp. 1Kor 1,26).

Svećeništvo je poziv, naročiti poziv: “Nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, osim onoga koji je pozvan od Boga (Heb 5,4).” Poslanica Hebrejima podsjeća na svećeništvo Staroga zavjeta, da bi nas uvela u shvaćanje otajstva Krista Svećenika: “Krist ne proslavi sam sebe postavši svećenikom, nego ga proslavi onaj koji mu reče: … Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu (Heb 5 5-6).”

Jedinstveno zvanje Krista Svećenika

1. Krist, istobitni Sin Oeev, postavljen je svećenikom Novoga saveza po redu Melkisedekovu: i on je dakle, pozvan na svećeništvo. Otac “poziva” vlastitoga Sina koji je od njega rođen činom vječne ljubavi, neka “uđe u svijet” (usp. Heb 10,5) i postane čovjekom. On hoće da njegov jedinorođeni sin, utjelovivši se, postane “zauvijek svećenik”: jedini svećenik novoga i vječnoga Saveza. U pozivu Sina na svećeništvo očituje se dubina trojstvenoga otajstva. Doista samo Sin, Riječ Očeva u kome i po kome je sve stvoreno, može neprestano prinositi stvorenje za žrtvu Ocu, potvrđujući da sve što je stvoreno od Oca proizlazi i treba postati žrtva hvale Stvoritelju. Tako dakle otajstvo svećeništva nalazi svoj početak u Trojstvu a istodobno je posljedica Utjelovljenja. Postavši čovjekom, jedinorođeni i vječni Sin Očev rađa se od žene, svrstava se među stvorenja i tako postaje svećenik, jedini i vječni svećenik.
Pisac poslanice Hebrejima ističe da je Kristovo svećeništvo povezano s žrtvom na križu: “Krist se pak pojavi kao Veliki svećenik budućih dobara, pa po većem i savršenijem Šatoru – nerukotvorenu, koji nije od ovoga stvorenja – i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj, uđe jednom zauvijek u Svetinju i nađe vječno otkupljenju” (Heb 9, 11-12). Kristovo je svećeništvo ukorijenjeno u djelo otkupljenja. Krist je svećenik vlastite žrtve: “Koji po Duhu vječnome samoga sebe bez mane prinese Bogu” (Heb 9, 14). Svećeništvo Novoga saveza, na koje smo u Crkvi pozvani, predstavlja stoga sudioništvo u tom jedinstvenom Kristovu svećeništvu.

Opće svećeništvo i služiteljsko svećeništvo

2. Drugi vatikanski koncil izlaže pojam “zvanja” u svoj njegovoj širini. Govori naime o pozivu čovjeka, o pozivu kršćanina, o pozivu na brćeni i obiteljski život. U tom sklopu svećeništvo predstavlja jedno od zvanja, od mogućih oblika ostvarivanja hodanja za Kristom koji u Evanđelju više puta upravlja poziv: “Slijedi me!”
U dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium Koncil uči da svi koji su kršteni sudjeluju u Kristovu svećeništvu; ali istodobno jasno razlikuje svećeništvo Božjega naroda koje je zajedničko svim svećenicima, od hijerarhijskog odnosno služiteljskog svećništva. Kad je o tome riječ, vrijedi prenijeti cijeli prosvijetljeni ulomak navedenog koncilskog dokumenta: “Krist Gospodin Veliki Svećenik uzet između ljudi (usp. Heb 5, 1-5) učinio je od novoga naroda #!kraljevstvo i svećenike za Boga, Oca svoga#! (Otk 1, 6; usp. 5, 9-10). Jer se krštenici po preporodu i pomazanju Duha Svetoga posvećuju da budu duhovni dom i sveto svećenstvo, da svim djelima kršćanina prinose duhovne žrtve i da navještaju čudesa Onoga koji ih je iz tame pozvao u divno svoje svjetlo (usp. 1 Pt 2, 4-10). Zato neka svi Kristovi učenici, ustrajući u molitvi i hvaleći Boga (usp. Dj 2, 42-47) prikazuju sebe kao živu, svetu, Bogu ugodnu žrtvu (usp. Rim 12, 1), neka po svoj zemlji svjedoče o Kristu i opravdavaju svoju nadu u vječni život pred onima koji to traže (usp 1Pt 3, 15). Opće svećeništvo vjernika i služiteljsko ili hijerarhijsko svećeništvo, premda se između sebe razlikuju bitno ali ne samo po stupnju, ipak su u uzajamnom odnosu; jer jedno i drugo imaju svako na svoj način, udjela u Kristovu svećeništvu. Služiteljski (ministerijski) svećenik svetom vlašau koju ima, odgaja svećenički narod i njime upravlja, izvršuje euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi i prinosi je Bogu u ime cijeloga naroda; vjernici pak snagom svoga kraljevskog svećeništva sudjeluju u prinošenju euharistije i vrše ga u primanju sakramenata, u molitvi i zahvaljivanju, svjedočanstvom svetog života, samozatajom i djelotvornom ljubavi” (Lumen gentium 10).
Služiteljsko svećeništvo u službi je općem vjernikom svećeništvu. Svećenik naime kad slavi euharistiju i dijeli sakramente, osvješćuje vjernike glede njihova osobitoga sudioništva u Kristovu svećeništvu.

Osobni poziv na svećeništvo

3. Jasno je stoga da je u najširem sklopu kršćanskoga zvanja, svećeništvo poseban poziv. To je općenito u skladu s osobnim iskustvom nas svećenika: primili smo krštenje i potvrdu; sudjelovali smo u vjeronauku i bogoslužju i nadasve u euharistiji. Naše svećeničko zvanje izbilo je u sklopu kršćanskoga života.
Svako svećeničko zvanje ipak ima pojedinačnu povijest koja je u vezi s vrlo određenim trenucima svakog pojedinog života. Pozivajuai apostole Krist je svakome govorio: “Slijedi me!” (Mt 4, 19; 9, 9; Mk 1, 17; 2, 14; Lk 5, 27; Iv 1, 43; 21, 19).Već dvije tisuće godina on nastavlja upravljati isti poziv mnogim ljudima, posebice mladima. Koji put poziva i na iznenađujući način, premda nikad nije riječ o sasvim neočekivanu pozivu. Takav Kristov poziv redovito se priprema u duljem razdoblju. Prisutan već u dječačkoj svijesti, premda zamagljen uslijed neodlučnosti i privlačnosti drukčijih putova, kad se taj poziv vrati i progovori ne predstavlja iznenađenje. Stoga nije čudo što upravo taj poziv nadvlada sve ostale te mladića može poći putem koji mu Krist naznačuje: napušta obitelj i započinje posebnu pripravu za svećeništvo.
Htio bih sad istaknuti kako ima različitih poziva. Nalazimo ih nekoliko u Novom zavjetu. Svoj poziv “Slijedi me!” Krist upravlja raznim osobama: “tu su ribari, kao Petar i sinovi Zebedejevi (usp. Mt 4, 19.22), ali tu je i skupljač poreza Levi poslije nazvan Matej. Služba skupljač poreza u Izraelu je smatrana grešnom i prezrenom. Ipak Krist zove među apostole baš jednoga skupljača poreza (usp. Mt 9, 9). Najviše zapanjuje poziv Savla iz Tarza (usp. Dj 9, 1-19) poznatog i zastrašujućeg progonitelja kršćana koji je mrzio ime Isusovo. Upravo taj farizej pozvan je na putu za Damask: od njega Gospodin htjedne učiniti “izabrano oruđe”, kojemu je suđeno mnogo pretrpjeti u njegovo ime (usp. Dj 9, 15-16).
Svaki od nas svećenika pronalazi sebe u tim izvornim evanđeoskim načinima poziva no istodobno zna da je povijest njegova vlastitoga zvanja, dugi put kojim ga Krist vodi u tijeku cijelog življenja, u stanovitom smislu neponovljiva.
Predraga braćo u svećeništvu, trebamo se često molitveno zaustaviti razmišljajući o tajni svoga poziva, sa srcem koje je ispunjeno divljenjem i zahvalnošću prema Bogu za taj tako neizrecivi dar.

Svećenički poziv apostolâ
4. Slika zvanja, kako nam je prenosi Evanđelje, posebno je vezana uz lik ribara. Isus je k sebi pozvao nekoliko ribara, među kojima Šimuna Petra, te je u vezi s njihovim poslom odredio apostolsko poslanje. Nakon čudesnog ribolova, kad mu se Petar bacio pred noge vičući: “Gospodine, idi od mene! Grešan sam čovjek”, Krist mu je odgovorio: “Ne boj se! Odsada ćeš ljude loviti!” (Lk 5,8.10).
Petar i drugi apostoli živjeli su zajedno s Isusom te s njim prolazili putovima njegova poslanja. Slušali su riječi što ih je izgovarao, divili su se njegovim djelima i čudesima što ih je činio. Znali su da je Isus Mesija, poslan od Boga da Izraelu i cijelom čovječanstvu pokaže put spasenja. Ali njihova je vjera morala proći kroz tajnovit spasenjski događaj kojega je on više puta najavljivao: “Sin čovječji ima biti predan ljudima u ruke, i ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuti” (Mt 17,22-23). Sve se to ostvarilo po njegovoj smrti i uskrsnuću u danima koje liturgija naziva Sveto trodnevlje.
Upravo za vrijeme tog pashalnog događanja Krist je objavio apostolima da se njihov poziv sastoji u tome da postanu svećenici poput njega i u njemu. To se dogodilo kada je, u dvorani Posljednje večere, u predvečerje smrti na križu, uzeo kruh i zatim kalež s vinom, te nad njima izgovorio riječi posvete. Kruh i vino postadoše njegovo Tijelo i Krv prikazani kao žrtva za cijelo čovječanstvo. Isus je zaključio tu gestu dodajući apostolima: “Ovo činite… meni na spomen” (1 Kor 11,25). S tim riječima povjerio im je vlastitu žrtvu i po njihovim je rukama prenio Crkvi svih vremena. Povjerivši apostolima spomen-čin svoje žrtve, Krist ih je time učinio i dionicima svoga svećeništva. Postoji, naime, uska i nerazrješiva veza između žrtve i svećenika: onaj tko prikazuje Kristovu žrtvu mora imati dioništvo u Kristovu svećeništvu. Poziv na svećeništvo je, dakle, poziv na prinošenje in persona Christi (u Kristovoj osobi) njegove žrtve, snagom sudioništva na njegovu svećeništvu. Stoga smo od apostola primili u baštinu svećeničku službu.

Svećenik se ostvaruje u obnovljenom i budnom odgovoru

5. “Učitelj je ovdje i zove te” (Iv 11,28). Te se riječi mogu čitati u odnosu na svećenički poziv. Božji poziv je u temeljima puta što ga čovjek treba u životu ostvariti: to je prvotna i temeljna dimenzija zvanja, ali ne jedina. Po svećeničkom ređenju, naime, počinje put koji traje sve do smrti i koji je sav u znaku putovanja označenog “pozivom”. Gospodin zove prezbitere na razne zadaće i službe što proizlaze iz takvog poziva. Ali ima još jedna dublja razina. Osim zadaća koje su izraz svećeničke službe, uvijek ostaje, u temelju svega, sama ta stvarnost “biti svećenik”. Životne prilike i okolnosti neprestano pozivaju svećenika da potvrdi svoj prvotni izbor, da uvijek i iznova odgovori na Božji poziv. Naš svećenički život, kao i svaki autentični kršćanski život, je slijed odgovora na Božje pozive.
Izražajna je u tom smislu prispodoba o slugama koje čekaju povratak svog gospodara. Budući da taj kasni, oni moraju bdjeti kako bi, kada dođe, bili nađeni budni (usp. Lk 12,35-40). Ne bi li ta evanđeoska budnost mogla biti druga odrednica odgovora na poziv? Ona se ustvari vrši po budnom osjećaju odgovornosti. Krist ističe: “Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne!… Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži, i nađe ih tako, blago njima!” (Lk 12,37-38).
Prezbiteri latinske Crkve preuzimaju obvezu živjeti u bezbrižnosti. Ako se poziv sastoji u budnosti, onda je zasigurno važan vid te budnosti sačuvati vjernost toj obvezi za cijeli život. Celibat ipak čini tek jednu od protega poziva, koji se u tijeku života ostvaruje u okviru cjelovitih obveza i s obzirom na različite zadatke koji proizlaze iz svećeništva.
Poziv nije statička stvarnost, nego ima svoju vlastitu dinamiku. Predraga braćo u svećeništvu, mi potvrđujemo i ostvarujemo uvijek sve više naš poziv u mjeri u kojoj vjerno živimo “mysterium” saveza između Boga i čovjeka i, na poseban način “mysterium” Euharistije; nju pak ostvarujemo u mjeri u kojoj s rastućim zanosom ljubimo svećeništvo i svećeničku službu koju smo pozvani vršiti. Tada otkrivamo da u tome što smo svećenici “ostvarujemo” sami sebe te potvrđujemo autentičnost poziva po jedinstvenom i vječnom Božjem naumu za svakoga od nas. Taj se božanski naum ostvaruje u mjeri u kojoj ga priznajemo i prihvatimo kao naš životni plan i program.

Svećeništvo kao “officium laudis” (služba hvale)

6. Gloria Dei vivens homo. Te riječi sv. Ireneja (2) duboko ujedinjuju Božju slavu i čovjekovo samoostvarenje. “Non nobis, Domine, non nobis, sed nomini tuo da gloriam” (Ps 113 B (114-115), 1): ponavljajući često te riječi psalmiste primjećujemo da to “ostvariti sami sebe” u životu odnosi se i ima transcendentni cilj, a što je sadržano u pojmu “slava Božja”: naš je život poziv da postanemo officium laudis (na službu hvale).
Svećeničko je zvanje osobiti poziv na “officium laudis”. Kad svećenik slavi euharistiju, kad u sakramentu pomirenja dijeli Božje oproštenje ili poslužuje druge sakramente, on uvijek Bogu daje hvalu. Potrebno je dakle da svećenik ljubi slavu Boga živoga i da zajedno s vjerničkom zajednicom naviješta božansku slavu koja odsijeva u stvaranju i otkupljenju. Svećenik je pozvan da se na poseban način ujedini s Kristom, vječnom Riječi i pravim Čovjekom, Otkupiteljem svijeta: u otkupljenju se, naime, očituje punina slave koju čovječanstvo i čitavo stvorenje daju Ocu u Isusu Kristu.
Officium laudis nisu samo riječi iz psaltira, liturgijski himni, pjesme Božjega naroda koje odzvanjaju pred licem Stvoritelja na tolikim različitim jezicima; officium laudis je prije svega neprestano otkrivanje istine, dobra i ljepote što svijet prima na dar od Stvoritelja, i ujedno je otkrivanje smisla ljudskog postojanja. Po otajstvu otkupljenja u potpunosti se taj smisao ostvario i objavio, a ljudski se život približio životu Božjemu. Otkupljenje, koje se definitivno ostvarilo u vazmenom otajstvu po Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću, otkriva ne samo transcendentnu Božju svetost, nego također, kako uči Drugi vatikanski sabor, otkriva “čovjeka čovjeku” (3).
Slava Božja upisana je u red stvaranja i otkupljenja; svećenik je pozvan da do kraja živi to otajstvo, te tako sudjeluje u velikom officium laudis, što se neprestano vrši na nebu i na zemlji. Jedino priživljavajući dubinski istinu otkupljenja svijeta i čovjeka, on se može približiti trpljenjima i problemima koji tište pojedince i obitelji, a može se i bez straha suočiti sa stvarnošću zla i grijeha, s potrebnom duhovnom snagom da je nadvlada.

Svećenik prati braću k punini života u Bogu

7. Gloria Dei vivens homo. Svećenik, čiji je poziv da Bogu daje slavu, u isto je vrijeme duboko označen istinom što je sadržana u drugom dijelu Irenejeva izraza: vivens homo. Ljubav za Božju slavu ne udaljuje svećenika od života i od svega onoga od čega se sastoji; naprotiv, njegov ga poziv potiče da otkriva život u svom punom značenju.
Što znači vivens homo (živući čovjek)? Znači: čovjek u punini svoje istine: čovjek stvoren od Boga na njegovu vlastitu sliku i priliku; čovjek kojemu je Bog povjerio zemlju da je sebi podloži; čovjek označen mnogovrsnim prirodnim i milosnim bogatstvom; čovjek oslobođen od ropstva grijeha i uzdignut na dostojanstvo posinjenog Božjeg djeteta.
Eto, to je čovjek i čovječanstvo koje svećenik ima pred sobom kad slavi božanska otajstva: od novorođenih koje roditelji donose na krštenje do djece koje susreće na vjeronauku i predavanju o religiji. Zatim mladi koji u najosjetljivijem trenutku života izabiru svoj put, vlastito zvanje, te osnivaju nove obitelji ili se posvećuju za Kraljevstvo Božje i ulaze u sjemenište ili u ustanovu posvećena života. Svećenik treba biti jako bliz mladima. U toj životnoj dobi oni mu se često obraćaju i traže utjehu i savjet, potporu molitve, razboritu sugestiju u izboru zvanja. Na taj način svećenik može uočiti koliko je njegov poziv otvoren i posvećen drugima. Dok okuplja mlade oko sebe, on susreće buduće očeve i majke obitelji, buduće stručnjake, ili svakako osobe koje će vlastitim sposobnostima moći pridonijeti izgradnji društva sutrašnjice. Svako od tih raznovrsnih zvanja prolazi kroz njegovo svećeničko srce i očituje se kao poseban put po kome Bog vodi ljude i usmjeruje ih k susretu s njim.
Svećenik tako postaje dionik tolikih životnih izbora, trpljenja i radosti, razočaranja i nada. U svakoj prilici, njegov je zadatak čovjeku ukazati na Boga kao posljednji cilj njegova osobnog življenja. Svećeniku ljudi povjeravaju ono što im je najdraže i svoje tajne, ponekad prilično bolne. Čekaju ga bolesni, stari i umirući, svjesni da im samo on, sudionik Kristova svećeništva, može pomoći na posljednjem putovanju koje ih treba dovesti k Bogu. Svećenik, Kristov svjedok, vjesnik je vrhovnog čovjekova poziva na vječni život u Bogu. A dok braću prati, on pripravlja samoga sebe: vršenje službe omogućuje mu produbiti svoj vlastiti poziv da daje Bogu slavu te uđe u vječni život. Tako on stupa prema danu kad će mu Krist reći: “Valjaš, slugo dobri i vjerni, … Uđi u radost gospodara svoga” (Mt 25,21).

Svećenički jubilej: vrijeme radosti i zahvale

8. “Gledajte, braćo, sebe pozvane” (usp. 1 Kor 1,26). Pavlov poticaj kršćanima u Korintu poprima posebno značenje za nas svećenike. Morali bismo često “gledati” svoj poziv i ponovno otkrivati njegov smisao i veličinu što će nas uvijek nadmašivati. Osobita prigoda za to je Veliki četvrtak, spomen-dan ustanove Euharistije i sakramenta svećeništva. Milosna prigoda za to su i godišnjice svećeničkog ređenja i, osobito, svećenički jubileji.
Predraga braćo svećenici, dok s vama dijelim ova razmišljanja, mislim na svoju 50. obljetnicu svećeničkog ređenja koja dolazi ove godine. Mislim na moje kolege iz sjemeništa koji, kao i ja, imaju iza sebe iskustvo puta prema svećeništvu u dramatičnom razdoblju drugog svjetskog rata. Onda su sjemeništa bila zatvorena, a kandidati za svećeništvo su živjeli raspršeni. Neki su od njih izgubili život u ratnim djelovanjima. Svećeništvo postignuto u tim uvjetima za nas je imalo posebnu vrijednost. U sjećanju živi onaj veliki trenutak kada je, prije skoro pedeset godina, zajednica vjernika zazivala: “Veni, Creator Spiritus” nad nama, mladim ?đakonima, polegnutima na sredini crkve, a prije nego smo primili svećenički red po polaganju biskupovih ruku. Zahvaljujemo Duhu Svetomu za onaj izljev milosti, koji je opečatio naš život. I nastavljamo zazivati: “Imple superna gratia, quće tu creasti pectora” (Poteci višnjom milosti, u grudi, štono stvori ih).
Želim vas, draga braćo u svećeništvu, pozvati da se priključite mome Te Deumu, zahvali za dar poziva. Jubileji su, kako znate, važni trenuci u svećenikovu životu: gotovo kao da predstavljaju kamene međaše na putu našega zvanja. Prema biblijskoj tradiciji, jubilej je vrijeme radosti i zahvaljivanja. Ratar zahvaljuje Stvoritelju za plodove zemlje; u prigodi naših jubileja, želimo zahvaliti vječnom Pastiru za plodove svećeničkog života, za službu Crkvi i ljudima u različitim dijelovima svijeta, u najrazličitijim uvjetima i u mnogovrsnim prilikama, gdje nas je Providnost htjela i dovela. Znamo da smo “sluge beskorisne” (Lk 17,10), ipak smo zahvalni Gospodinu što nas je htio učiniti svojim službenicima.
Zahvalni smo također i ljudima: prije svega onima koji su nam pomogli da dođemo do svećeništva i onima koje je Providnost stavila na put našeg poziva. Zahvaljujemo svima, počevši od naših roditelja, koji su nam bili mnogolik Božji dar: kolika i kakva li su nam bogatstva pouke i dobrih primjera prenijeli!
Dok zahvaljujemo, molimo oproštenje od Boga i od ljudi za nemare i manjkavosti, plodove ljudske slabosti. Jubilej, prema Svetom pismu, nije bio samo zahvala za ubrane plodove: podrazumijevao je isto tako otpuštanje dugova. Molimo stoga milosrdnog Boga da nam otpusti dugove što smo ih stekli tijekom života i u vršenju svećeničke službe.
“Gledajte, braćo, sebe pozvane”, upozorava nas Apostol. Potaknuti njegovom riječi, “gledamo” put koji smo dosada prošli, za vrijeme kojega nam se poziv utvrdio, produbio, učvrstio. “Gledamo” da postanemo još svjesniji milosnog Božjeg djelovanja u našem životu. Ne možemo, u isto vrijeme, zaboraviti našu braću u svećeništvu koji nisu ustrajali na poduzetom putu. Povjeravamo ih Očevoj ljubavi, dok svakome od njih jamčimo da ćemo za njega moliti.
“Gledanje” se tako, skoro neopazice, pretvara u molitvu. U tom smislu želim vas pozvati, draga braćo u svećeništvu, da se pridružite u mojoj zahvali za dar poziva i svećeništva.

Molitva zahvalnosti za dar svećeništva

9. “Te Deum laudamus,
Te Dominum confitemur…”
Hvalimo Te i zahvaljujemo Ti, Bože:
čitava te zemlja slavi.
Mi, Tvoji sluge,
glasovima proroka i sa zborom apostola,
priznajemo Te Ocem i Gospodarom života,
svakog oblika života koji samo od tebe dolazi.
Priznajemo Te, o Presveto Trojstvo,
krilo i začetku našega zvanja:
Ti, Oče, od vječnosti mislio si na nas, htio nas i ljubio;
Ti, Sine, izabrao si nas i pozvao
da imamo udjela na Tvom jedinom i vječnom svećeništvu;
Ti, Duše Sveti, ispunio si nas svojim darovima
i posvetio nas svojim svetim pomazanjem.
Ti, Gospodaru vremena i povijesti,
postavio si nas na pragu
trećeg kršćanskog tisućljeća,
da budemo svjedoci spasenja,
što si ga Ti izvršio za čitavo čovječanstvo.
Mi, Crkva koja naviješta Tvoju slavu,
molimo Te:
neka nikada ne uzmanjka svetih svećenika
na službu Evanđelju;
neka u svakoj katedrali
i u svakom kutku svijeta
svečano odjekuje himan:
“Veni, Creator Spiritus”.
O, dođi, Stvorče, Duše Svet!
Dođi i pobudi nova pokoljenja mladih,
spremnih raditi u vinogradu Gospodnjem,
širiti Kraljevstvo Božje
sve do zadnjih granica svijeta.
A Ti, Marijo, majko Kristova,
koja si nas pod križem primila
s apostolom Ivanom za ljubljene sinove,
bdij i dalje nad našim pozivom.
Tebi povjeravamo godine službe
što će nam ih za života Providnost još udijeliti.
Budi uz nas i vodi nas
na putovima svijeta
ususret muškarcima i ženama,
koje je Tvoj Sin otkupio svojom krvlju.
Pomozi nam da sve do kraja
vršimo volju Isusovu,
koji je od Tebe rođen za spas čovjeka.
Kriste, Ti si nam nada!
“In Te, Domine, speravi,
non confundar in ćeternum”.

Iz Vatikana, 17. ožujka, na Četvrtu korizmenu nedjelju, godine 1996., osamnaeste Pontifikata.

Ivan Pavao II.

Bilješke:

1 Dogm. konst. o Crkvi Lumen gentium, br. 10.
2 Usp. Adv. haer., IV, 20, 7; SCh 100/2, 648-649.
3 Usp. Past. konst. o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, br. 22.