Po dolasku na mjesto bogoslužja Papu su dočekali princ Albert sa suprugom Charlene, zajedno s monaškim nadbiskupom, mons. Dominique-Marie Davidom.

U svojoj homiliji, u čijem je središtu bilo otajstvo spasenja koje je Bog ostvario u Isusu Kristu, Papa je posebno naglasak stavio na zajedništvu, navještaju evanđelja i obrani čovjeka. Isus je zagovornik koji staje u obranu siromašnih i grešnika da ih oslobodi od ugnjetavanja i ropstva te ih učini djecom Božjom i braćom i sestrama među sobom. Mesijine geste također sadrže „važnu društvenu i političku dimenziju“, primijetio je Papa: „ozdravljena osoba ponovno se integrira, u svom dostojanstvu, u društvenu i vjersku zajednicu iz koje je, često upravo zbog svoje bolesti ili grijeha, bila isključena.“

Slijedeći primjer Isusa Krista, crkvena zajednica mora biti puna ljubavi prema svima, bez razlike. To je Crkva koja prima sve „kao osobe i djecu Božju“, bez isključivanja ili podjela na društvene slojeve. To je Crkva pozvana na zajedništvo u Isusu Kristu, Crkva pozvana biti u svijetu zrcalo Božje ljubavi koja ne pokazuje pristranost, Crkva koja staje u obranu čovjeka i promiče njegov cjeloviti razvoj, poštujući njegovo dostojanstvo i autentični identitet. To je Crkva koja, propovijedajući Evanđelje, prije svega prosvjetljuje ljudsku osobu i društvo, kako bi „otkrili vlastiti identitet, smisao ljudskog života, vrijednost odnosa i društvene solidarnosti“, pa tako i „konačni smisao postojanja i sudbinu povijesti“.

Katoličku zajednicu Kneževine Monako, s kojom se susreo u katedrali Bezgrešnoga začeća BDM, Papa je potaknuo da donosi „svjetlo evanđelja“ svima, kako čovjek ne bi upao u ralje individualizma i temeljio svoje postojanje isključivo na stvaranju bogatstva. Stoga potiče Crkvu u Monaku da se „s velikom ljubavlju i velikodušno stavi u službu evangelizacije“: „Naviještajte Evanđelje života, nade i ljubavi, donosite svjetlo evanđelja svima kako bi se život svakog muškarca i svake žene branio i promicao od začeća do prirodne smrti, ponudite nove ‘zemljovide’ s ucrtanim putokazima kako bi se zaustavilo pritiske sekularizma koji riskiraju da svedu čovjeka na individualizam i temelje društveni život na proizvodnju bogatstva“, pozvao je Papa.

Potom je upozorio na opasnost da se navještaj evanđelja i oblici vjere, tako duboko ukorijenjeni u identitetu i društvu Kneževine, svedu „na naviku, pa makar bila ona i dobra“, jer „živa vjera je uvijek proročka, kadra pobuditi pitanja i staviti nas pred izazove na koje smo pozvani odgovoriti“. Stoga se moramo zapitati: „Branimo li doista čovjeka? Štitimo li dostojanstvo osobe čuvajući život u svim njegovim fazama? Je li trenutni ekonomski i društveni model doista pravedan i obilježen solidarnošću? Počiva li na zasadama etike odgovornosti?“

Na kraju, zaključujući svoje razmišljanje, papa Lav XIV. uputio je vjernicima posljednju poruku: kad je naš „pogled uprt u Isusa Krista“, tada jača vjera ukorijenjena u osobnom odnosu s njim, vjera „koja postaje svjedočenje, kadro preobraziti život i obnoviti društvo“ i koja se nudi na nove načine. Tu vjeru treba propovijedati novim alatima i jezicima, uključujući digitalne, i svi moraju biti upoznati s njom i odgajani u njoj s kontinuitetom i kreativnošću.