PORUKA SVETOGA OCA LAVA XIV.

ZA 6. SVJETSKI DAN DJEDOVA I BAKA I STARIJIH OSOBA

[Blagdan sv. Joakima i Ane, 26. srpnja 2026.]

Tebe ja zaboraviti neću (Iz 49, 15)

Draga braćo i sestre!

Preko proroka Izaije, Gospodin obećava da nikada neće zaboraviti nikoga od nas. Uvjerava nas da je naša lica urezao u svoje dlanove (usp. Iz 49, 16) i da je njegova ljubav veća od majčine ljubavi prema djetetu (usp. Iz 49, 15). Prorok pred nas stavlja prisan i jezgrovit dijalog u kojem se Bog svakom pojedincu i samom narodu obraća s „ti“. I danas možemo čitati te riječi kao da se odnose na svakog pojedinog od nas i svaki od nas može čuti to „Tebe ja zaboraviti neću“ kao da je upućeno baš njemu osobno.

Riječi su to koje nas ispunjavaju utjehom i povjerenjem. One su odgovor na tjeskoban osjećaj koji budi nemir u srcu: „Jahve me ostavi, Gospod me zaboravi“ (Iz 49, 14). Koliko je često u Svetom pismu, posebno u psalmima, molitva izraz nemoći i izgubljenosti onoga koji osjeća da se nitko ne zanima za njegov život i da je zanemaren! Bolan osjećaj da su zaboravljeni, nažalost, dijele mnogi, a među njima i veliki broj starijih osoba.

No, Božja ljubav, koja nikoga ne zaboravlja, nudi se kao čin pravde i odgovor na anonimnost u kojoj ljudski život prečesto utone. Na živote mnogih, posebno starijih osoba, kao da je bačen veo koji zamagljuje crte licâ i obavija ih zaboravom. To je ono što se događa u kućama i stanovima gdje vlada samoća, kao i u mjestima za skrb gdje jedinstvenosti svake osobe prijeti opasnost da bude svedena na broj kreveta ili bolest.

Proslava Svjetskog dana baka i djedova i starijih osoba prilika je da ponovno otkrijemo da je Crkva pozvana biti majka svih i da je u svakoj životnoj dobi moguće uvijek se prepoznati kao sinovi i kćeri Božje. Neka, dakle, ovaj Dan bude nadahnuće i poticaj svima, a posebno mladima, da obnove lijepi običaj posjećivanja svojih baka i djedova, starijih članova obitelji, pa i onih koji nemaju nikoga tko bi ih posjetio. Ovom porukom i svojom prisutnošću prenesite im blizinu i ljubav Pape. Pobrinite se da prorokove riječi: „Tebe ja zaboraviti neću“ poprime oblik nježnog i srdačnog susreta. „U dobu sklonom brzini i rascjepkanosti, ljudska osoba nije prestala žudjeti za brigom i priznanjem od ruku koje znaju za nježnost, pažljivog srca i ljubaznih riječi. Digitalna kultura umnožava povezanosti i nudi nove mogućnosti susreta, no, ljudsko srce čuva neotuđivu potrebu za blizinom“ (Enc. Magnifica humanitas, 239).

Crkva zna za patnje svojih starijih članova; dobro zna da se na njih prečesto gleda s predrasudama i doživljava ih se kao teret; svjesna je da ekonomija, u čijem je središtu profit, slabi obiteljske veze; zna da su mnoge starije osobe napuštene od djece koja su prisiljena emigrirati ili, u nekim slučajevima, boriti se u ratu. Koji god da razlog bio posrijedi, ona radosno proglašava Gospodinovo obećanje: „Tebe ja zaboraviti neću“.

Lijepo je, u svakoj životnoj dobi, a posebno kad više nismo mladi, otkriti, kao što je rekao blaženi Ivan Pavao I., da smo primatelji „Božje neprolazne ljubavi. Znamo da smo mu uvijek pred očima, pa i kada se čini da nas okružuje tama. On je otac; i više od toga, On je majka“ (Angelus, 10. rujna 1978.). Iako nam se ta misao ne rađa sama od sebe, istina je da ni u starosti ne prestajemo biti sinovi i kćeri, te stoga poziv da se vratimo u Božje naručje, čija je ljubav i očinska i majčinska, vrijedi svaki dan.

Mnogi tijekom svog života otkriju Božju nježnost, katkad upravo kad se ovaj primakne svom kraju. Naime, sve se češće, za razliku od prošlosti, događa da čovjek i ostari a da nije imao stvarno iskustvo vjere. U tom slučaju, starost, sa svojim pitanjima koja se s većom hitnošću javljaju u tom životnom dobu, može postati prikladno vrijeme za početak ili nastavak duhovnog života. Na tom novom putu može se prepoznati da je Bog, kao što kaže sveti Augustin, „majka jer grije, hrani, doji, štiti“ (Tumačenje Psalma 26, II, 18). Ta svijest nam pomaže da se ne sramimo slabosti kad se ona javi i ujedno da shvatimo da svi i uvijek trebamo jedni druge i da svi „prosimo“ od drugih pažnju i brigu. Bogu, koji nam postaje blizak i kojeg učimo prepoznavati u njegovoj nježnosti možemo se sada obraćati s djetinjim povjerenjem u molitvi. Nikada nije prekasno da mu se počnemo obraćati. To može biti veliki dar za sve.

Dragi stariji muškarci i žene, papa Franjo govorio je o vama kao o „novom narodu“ (Kateheza, 23. veljače 2022.), budući da broj starijih osoba nikada u povijesti nije bio tako velik kao danas. Zato je važnije nego ikad da mi, zajedno s vama, „novim narodom“, razmišljamo o tome koji bi to mogao biti naš poziv kada se čini da krhkost, koja prati čovjeka od njegova rođenja, ima nadmoć. Želim vam reći: ne bojte se te krhkosti! Upravo ta slabost krije u sebi novi potencijal koji osvjetljava i druge životne dobi. Naime, krhkost, kad je prihvatimo i priznamo, „otvara nam srce uzajamnoj podršci i molitvi Onome koji može dati ono što nijedna ljudska vlast i moć ne mogu osigurati: duboko pomirenje srcâ, a zajedno s tim i pravi mir“ (Susret s vjerničkom zajednicom Alžira, Bazilika Majke Božje Afričke, Alžir, 13. travnja 2026.).

Na taj način možemo kao kršćani živjeti svoju starost: „krhki“, ali istodobno „pozvani“. Svaki muškarac i žena mogu se iznova roditi i u starosti (usp. Iv 3, 4-6) i uskliknuti zajedno s prorokom: „Mir i obraćenje – spas vam je, u smirenu uzdanju snaga je vaša“ (Iz 30, 15). Ta snaga može postati poziv da se ne pribjegava putovima oholosti i moći kako bi se osigurao suživot među ljudima, već putovima pomirenja i istinskog mira. U ovom vremenu, tako bolno obilježenom nasiljem rata i društvenim nemirima, mnogi se pitaju kakav će biti svijet u kojem će njihovi unuci odrastati. Pozivam vas, predragi, da mi se pridružite u ustrajnoj molitvi da mir što prije zavlada u cijelome svijetu.

Draga starija braćo i sestre, zahvaljujem vam što me svakodnevno podržavate svojim molitvama, posebno kada molite svetu krunicu. Od srca vam uzvraćam svojim molitvama za vas i zaključujem željom da nas Gospodin, koji nas nikada ne zaboravlja, uvijek obnavlja u vjeri, nadi i ljubavi!

Iz Vatikana, 15. lipnja 2026.

PAPA LAV XIV.