APOSTOLSKO PUTOVANJE NJEGOVE SVETOSTI U FRANCUSKU

I POSJET SJEDIŠTU ORGANIZACIJE UJEDINJENIH NARODA ZA OBRAZOVANJE, ZNANOST I KULTURU (UNESCO)

25. – 28. rujna 2026.

SVETA MISA

Proplanak svetišta Gospe Lurdske

Nedjelja, 27. rujna 2026.

Braćo i sestre, hodočasnici pristigli iz Francuske i iz cijeloga svijeta, gledajući vas jutros okupljene u domu naše Majke, vidim univerzalno lice Crkve. Neki od vas prešli su čitave kontinente, podnijeli napore te donijeli svoje radosti i svoje terete do ove svete Špilje. Kakva je radost biti zajedno, jedno srce, jedna obitelj!

Želim uputiti poseban pozdrav hodočasnicima koji su pristigli iz svih francuskih pokrajina i biskupija. Danas stupate tlom ove blagoslovljene zemlje koja je primila toliko milosti. Neka ovo hodočašće ponovno rasplamsa plamen vjere u vašim domovima i župama. Ponesite utjehu Lourdesa svojim susjedima, svojim najmilijima i cijelom francuskom narodu.

Tekstovi koje nam liturgija predlaže ove nedjelje dotiču jedan od središnjih vidova poruke koju je Djevica Marija došla povjeriti svetoj Bernardici: poziv na obraćenje, istodobno nježan i snažan. U Evanđelju Isus upućuje pogled istine i duboke žalosti zatvorenim srcima: „ni poslije se ne predomisliste“ (Mt 21,32). Zašto ta rana u Kristovu srcu? Zato što Bog ne želi propast svoje djece. Prorok Ezekiel nas na to podsjeća: „Ako se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je učini“, dok, ako se obrati, ako „uvidi i odvrati se od svih svojih prijestupa što ih počini, živjet će, neće umrijeti“ (usp. Ez 18,26.28).

Zato pozivi na pokoru odjekuju Svetim pismom i prožimaju čitavo naviještanje Evanđelja tijekom stoljeća. Oni imaju spasonosnu važnost jer očituju hitnost i nužnost obraćenja: danas – a ne sutra – treba se obratiti; danas je vrijeme milosno, dan spasenja (usp. 2 Kor 6,2). Da, Bog želi da čovjek živi, da otvori oči i vrati mu se. Obratiti se znači napustiti putove zablude kako bismo prigrlili Put života i tako otvorili svoje srce jedinoj Radosti koja ne prolazi.

Ni sam Isus ne ublažava svoje riječi kada poziva na pokoru, kao što nam, primjerice, prenosi sveti Luka: „Ako se ne obratite, svi ćete tako propasti“ (13,5). Ali on širi obzor zemaljskoga života prema obzoru života vječnoga. Dok je sreća ovdje na zemlji prolazna i relativna stvarnost, a nekima je, nažalost, katkad i nedostupna, istinska je sreća u nadi obećana svima i trebala bi biti glavni predmet naše potrage, naših napora i naših izbora. Nije li Djevica Marija rekla svetoj Bernardici: „Ne obećavam ti da ćeš biti sretna na ovome svijetu, nego na drugome“?

To obećanje, izgovoreno upravo ovdje, s posebnom snagom odjekuje u ovoj zemlji Francuskoj i potresa naše suvremene načine razmišljanja. U ovom povijesnom trenutku, u društvu koje teži napretku i materijalnom blagostanju, ali koje je katkad u napasti zaboraviti obzor vječnosti, Marija nas podsjeća na veličinu i doseg našega poziva na život, na život vječni.

Nasuprot današnjim strujanjima koja nastoje iznova odrediti vrijednost ljudskoga života pred bolešću, patnjom ili starošću, Špilja Massabielle uzdiže se kao svetište kršćanske nade. Ovdje se ne odbacuje nijedna krhkost. Vaše štake, vaša invalidska kolica, vaše skrivene suze nisu prepreke: one su povlašteno mjesto na kojem ste u potpunosti poštovani, prihvaćeni i preobraženi beskrajnom Božjom ljubavlju. Lourdes je blagoslovljeno mjesto ispovijedanja vjere u ljepotu i svetost života, jer se ovdje život prima kao dragocjen Božji dar, pozvan procvjetati za vječnost u Očevoj ljubavi.

„Obećavam ti!“ Da, vječni je život čvrsto i sigurno obećanje koje nam Gospodin daje. Već nam ga je zadobio svojom smrću na križu i svojim uskrsnućem te ga svakoga dana ostvaruje u nama po milosti krštenja. Nadohvat nam je ruke, ali na nama je da ga slobodno prihvatimo, prigrlimo i da mu ne postavljamo zapreke; a zapreka milosti i životu vječnom, jedina zapreka toj ljubavi, jest grijeh, zatvaranje u samoga sebe, ono odbijanje Boga koje nas zatvara u vlastitu tamu!

Zato je u pitanju naša osobna odgovornost, i ona je velika. Bog nas je htio slobodnima, jer je sloboda uvjet ljubavi; ne može se ljubiti pod prisilom. Tu slobodu koja nam je darovana moramo uložiti u jedno „da“ Kristu, s pomoću njegove milosti i slijedeći Marijin primjer; „da“ koje se neprestano obnavlja sve do našega posljednjeg daha: „sada i na času smrti naše…“, govorimo u Zdravomariji.

Taj ustrajni poziv na obraćenje ponovno nalazimo u riječima koje je Marija upravo ovdje izgovorila: „Pokora! Pokora! Pokora!“ Tri puta ponavlja istu riječ… I poziva Bernardicu da učini određene geste. Zašto? Jesmo li možda spori da razumijemo? Smatramo li se olako bez grijeha? Činimo li premalo pokore?

Djevica nas poziva na pokoru, ne samo za nas same, kojima je potrebna, nego i „za grešnike“, za svijet koji ne ide dobrim putem. Kako da naša srca ne budu potresena pred sve raširenijim sukobima koji uništavaju tolike nevine živote? Pa ipak, zlo koje pogađa naše vrijeme dolazi iz čovjekova srca; Bog za njega nije odgovoran: „Nije moj put neispravan – kaže sinovima Izraelovim – nego su vaši putovi neispravni“ (usp. Ez 18,25). Zato treba mijenjati ljudska srca, počevši od našega.

Pokora je djelo koje rađa ljubav, u solidarnosti s ljudskim rodom: ljubav prema Bogu, čiju ranu na Srcu, prouzročenu našim grijesima, želimo okajati; ljubav prema svoj našoj braći koja ne slušaju taj poziv na obraćenje i koju njihovi grijesi odvlače prema smrti.

Taj zahtjev obraćenja obuhvaća i samu Crkvu na njezinu zemaljskom hodočašću. Ona mora imati hrabrosti prije svega sama živjeti to obraćenje. Kako bismo ozdravili od dubokih rana, nevjernosti i bolnih zastranjenja počinjenih u njezinoj sredini, moramo ponizno stati pod pročišćujući Gospodinov pogled. Priznati svoje pogreške nužno je za duhovni rast, kao što je zapisao sveti Augustin: „Neka ti se uvijek ne sviđa ono što jesi, ako želiš dosegnuti ono što još nisi“ (Sermo 169, 15.18).

Poziv naše Majke na dužnost molitve i obraćenja ispunja nas velikom nadom, jer nam pokazuje način na koji možemo promijeniti tijek stvari, a to nije ništa drugo nego sjediniti se s Kristovom mukom. Dragi bolesnici, vi koji poznajete patnju i kojih je tako mnogo u Lourdesu, možete svoje boli i trpljenja živjeti u tom duhu prikazanja kako biste ušli u onaj otkupiteljski put koji je svijetu toliko potreban. U tom ste smislu doista u srcu Crkve i vaša je uloga nezamjenjiva.

Hodočasnici, braćo i sestre, iz Lourdesa nećete otići isti kakvi ste došli: otići ćete kao misionari nade. To je čudo ovoga mjesta: pobuditi radost nade upravo u srcu kušnje i boli. Djevica Marija ozdravlja naš pogled i preobražava naša srca darujući im mir.

Budite u svojim zemljama, u svojim biskupijama i svojim obiteljima djelatni svjedoci te božanske snage i nježnosti koje nam omogućuju nastaviti put i dosegnuti cilj. Poduprti molitvom bolesnika i ljubavlju naše Majke, s pouzdanjem koračajte prema budućnosti.

Ne bojte se oluja svijeta: sveta Majka Božja bdije nad vašim putem, obavija Crkvu svojim plaštem nježnosti i, poput sjajne Zvijezde Danice, vodi vaše korake kako biste se u radosti rodili za sam život njezina Sina Isusa. Amen.