Misa je započela okupljanjem nadbiskupa, svećenika i vjernika u crkvi sv. Marije kod benediktinki, gdje je nadbiskup blagoslovio maslinove grančice. Odatle su nadbiskup i vjernici krenuli u procesiju prema katedrali sv. Stošije. Ove je godine procesija prvi put održana preko središta Foruma, a ne kao prijašnjih godina uz zgradu Arheološkog muzeja.

Za vrijeme mise u katedrali Muku Gospodina našega Isusa Krista po Mateju pjevali su don Tin Vidov, Luka Čačić, katedralni župnik Josip Radojica Pinčić i Katedralni zbor sv. Stošije u Zadru.

Cvjetnica nas suočava s dramom ljudskoga srca, ali i s dubinom Božje ljubavi koja nas poziva na osobno uključivanje u događaj Kristove muke, smrti i uskrsnuća, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da u tim događajima možemo biti promatrači ili sudionici.

„Promatrač može suosjećati, ali njegovo srce ostaje u sigurnom prostoru. Sudionik dopušta da ga Isusova muka zahvati i preobrazi kako bi ušao u dinamiku Božjega djelovanja koje mijenja njegove odluke i smjer života“, istaknuo je mons. Zgrablić. Rekao je da Cvjetnica, kroz navještaj Muke, otvara prostor osobnog susreta s Kristom i omogućuje da se u tom otajstvu prepoznamo na dubljoj razini vlastitoga života. U likovima Muke otkrivamo vlastitu nutrinu i različite poglede srca koji oblikuju naše odluke i odnose.

„Učenici koji spavaju u Getsemanskom vrtu pokazuju krhkost naše naravi koja podliježe umoru, rastresenosti i udaljenosti od Boga. U tom snu prepoznajemo vlastitu duhovnu tromost, kada srce gubi budnost i osjetljivost za Božju prisutnost. Iskustvo zaspalih apostola poziva nas na budnost i molitvu, na odnos s Bogom u molitvi koji ostaje živ i otvoren“, rekao je nadbiskup.

Učenici koji bježe pri Isusovu uhićenju odražavaju strah čovjeka pred neizvjesnošću i pritiskom životnih situacija. „U tom bijegu prepoznajemo vlastita povlačenja, odustajanja i zatvaranja pred dobrom. U Petrovu zatajenju odjekuju naše slabosti i nesigurnosti. U Judi se otkriva drama našega srca koje se udaljava od ljubavi i ulazi u logiku računice, egoizma, interesa i razočaranja. U Ponciju Pilatu prepoznajemo sebe kada znamo što je ispravno, ali ipak biramo sigurnost, ugled ili mir pod svaku cijenu. Njegovo ‘pranje ruku’ od odgovornosti odražava našu sklonost da istinu prešutimo ili izbjegnemo djelovati kada nešto traži žrtvu“, upozorio je mons. Zgrablić.

U svjetini koja viče i „Hosana“ i „Raspni ga“ prepoznajemo našu nestalnost koja prelazi iz oduševljenja u odbacivanje, našu podložnost utjecajima „svi tako rade“ i pritisku okoline, kada dopuštamo da nas vodi masa i duh ovoga svijeta.

U mučiteljima koji Isusa krune trnovom krunom otkriva se kada je naša narav okrutna, ravnodušna na tuđu bol i sposobna poniziti drugoga. U tome prepoznajemo vlastite trenutke grubosti, osude, ironije ili neosjetljivosti prema tuđoj patnji, rekao je mons. Zgrablić.

U vojnicima se očituje naša hladna ravnodušnost prema patnji drugoga, kada djelujemo zbog koristi i interesa, čak i u trenutku nečije tragedije. U razbojniku na križu koji se, zajedno sa svećeničkim glavarima i svjetinom, izruguje raspetom Isusu, prepoznajemo otpor našega srca koje u patnji ne vidi priliku za obraćenje, nego se zatvara u gorčinu, sarkazam i očaj; kada, suočeni s vlastitim križevima, umjesto povjerenja u Boga biramo prigovor, mrmljanje i udaljavanje od naše prigode za spasenje, istaknuo je nadbiskup.

No, možemo se prepoznati i u apostolu Ivanu koji ostaje uz Isusa do križa, gdje se otkriva snaga ljubavi koja ustraje i ostaje blizu i u najvećoj tami. U Ivanu prepoznajemo poziv na odnos koji se hrani vjernošću i povjerenjem, srcem koje traži Gospodina i kada put vodi kroz neizvjesnost i bol.

Žene koje prate Isusa na križnom putu svjedoče o ustrajnom suosjećanju i nježnosti. Njihova prisutnost otkriva snagu srca koje prati, ostaje i dijeli bol drugoga te u toj blizini izražava duboku ljubav, poručio je mons. Zgrablić.

U Šimunu Cirencu prepoznajemo naše teškoće koje nismo birali, ali postaju mjesto susreta s Kristom. Satnik pod križem koji ispovijeda da je Isus Sin Božji predstavlja put vjere koji se rađa u susretu s križem. „Njegove riječi izrastaju iz iskustva promatranja Isusove smrti, iz susreta s načinom na koji Isus ljubi i predaje se. U njemu prepoznajemo otvorenost našega srca koje dopušta da ga istina dotakne i preobrazi“, potaknuo je predvoditelj slavlja.

U razbojniku koji se kaje prepoznajemo snagu raskajanoga srca koje se u posljednjem trenutku otvara istini i milosrđu. U njemu prepoznajemo trenutke kada, unatoč promašajima i slabostima, možemo izabrati poniznost umjesto tvrdokornosti, vjeru umjesto beznađa. Isusovo obećanje da će biti s njim u raju putokaz je da nikada nije kasno za povratak, da je srce koje se otvara Bogu uvijek otvoreno njegovu milosrđu, poručio je mons. Zgrablić.

Prisutnost Isusove majke Marije pod križem otkriva dubinu majčinske ljubavi koja ostaje vjerna, sabrana i otvorena Božjoj volji. „U Mariji prepoznajemo i naše srce koje u tišini nosi bol, u vjeri prihvaća otajstvo koje nadilazi razum i ustraje u potpunom predanju.“

U svim tim likovima otkriva se raznolikost putova kojima dolazimo do Krista: kroz vjernost, suosjećanje, po raskajanom srcu, po priznanju da je Isus Sin Božji, kroz neočekivane situacije i iskustva koja otvaraju naše oči za istinu.

Svi ti likovi tvore sliku Crkve koja hodi uz Gospodina danas, koja sudjeluje u njegovu križu i u tom sudjelovanju otkriva puninu života, rekao je nadbiskup, istaknuvši da u svim tim osobama otkrivamo i istinu o sebi: našu slabost i snagu, strah i ljubav, zatvorenost i otvorenost.

„Istodobno, u tim prizorima prepoznajemo i klice dobra koje Božji Duh budi u nama: spremnost da pomognemo nositi križ, vjernost koja ostaje uz Krista u tami, ljubav koja ustraje i kada sve gubi vidljivi smisao“, poručio je mons. Zgrablić.

Potaknuo je da dopustimo da Kristova muka postane ogledalo našega života, ali i prostor u kojem započinje obraćenje i preobrazba srca koja vodi prema punini života u Bogu.