„Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spašavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste. Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.“

1 Kor 15, 1-8

 Stara latinska poslovica glasi: „Inter arma silent musae“, što bi se u nekom slobodnom prijevodu moglo prevesti kao: „Kad oružje govori, pjesnici, umjetnici šute“. Sirova i surova sila koja se služi oružjem za rušenje i uništavanje, bilo materijalnih dobara, bilo ljudskih života, stvara ozračje straha, užasa, nemoći i neizvjesnosti. U takvim okolnostima, kada je čovjek ugrožen izvana i iznutra, njegova je kreativnost i suptilni osjećaj za lijepo i dobro duboko potisnut i gotovo uronjen u mrak i crne slutnje koje ga okružuju. Promatrajući svijet današnjice, neprestano se pojavljuju prijetnje koje dozivaju u pamet upravo taj osjećaj i neprestano ga pojačavaju.

Čovjek se pita ima li nade da će to prestati i da će se iznaći dovoljno razumskih opcija i rješenja koja bi vodila nekom nastojanju oko uvođenja stanovitog reda koji bi omogućio pravedan mir i usmjerenost na dobro čitavoga čovječanstva. Mnogi će reći da odgovori nisu baš optimistični.

U tom globalnom svijetu postoji i pogled iz perspektive maloga čovjeka koji se uglavnom bori sa svakodnevnicom i rješavanjem svojih egzistencijalnih problema. U tom smislu postoji neizmjerno puno svega onoga što čovjeku današnjice daje sigurnost da nije sve izgubljeno. Jer u odnosima malih ljudi susrećemo toliko međusobne pažnje, osjetljivosti za brige i poteškoće ljudi oko nas, toliko sitnih znakova brižne ljubavi i požrtvovnosti, toliko vremena posvećenog slušanju jadikovki i nezadovoljstava, toliko trenutaka u kojima jedni druge tješimo u raznim nevoljama, ili pak trenutaka kad s drugima dijelimo svoje ili njihove radosne trenutke.

Svjesni smo da i tu postoje sukobi, nerazumijevanja, svađe i prepirke. No oni se najčešće rješavaju oprostom i pomirenjem, zajedničkim razumijevanjem i ponovljenom slogom. Nažalost neke situacije nerazumijevanja i netrpeljivosti ostaju predugo kao teret u nekim dušama i nekim odnosima.

Sve se ovo prenosi i na društvene odnose u svim segmentima života i djelatnosti u društvu. Žaloste nas društvene negativnosti kao što nas vesele društveni uspjesi i napredak za opće dobro.

U svu tu našu stvarnost dolazi nam riječ Svetoga pisma izrečena od velikana vjere, svetoga Pavla apostola, u prvoj poslanici Korinčanima. On nam dozivlje u pamet, on nas podsjeća, on nam nudi da zastanemo i razmislimo o svemu rečenom. Nastupa kao onaj koji je svjestan da ima nešto prevažno za reći, nešto što može promijeniti nas i svijet oko nas. Još više, on je uvjeren da je to moguće jer on naviješta, ne neku filozofiju, neku političku platformu ili ideologiju, već Evanđelje, radosnu vijest koja je živa osoba, osoba Isusa Krista i to Uskrsloga, u kome stojimo i po kome se spašavamo. Uskrsnuće Kristovo je kao klica života koja se nezaustavljivo probija kroz sve zapreke da bi ugledala svjetlo dana i mogla se razrasti u punini svoje ljepote i uzvišenosti. Ne postoji zapreka koja bi je mogla zaustaviti, uključujući i tjelesnu smrt koja bi bez Kristove pobjede prijetila čovjeku propašću i ništavilom. Životna pobjeda Uskrslog Krista postaje izvorom života koji s tog Izvora struji u čovjekov život i život svijeta. I koliko god se događaji u svijetu činili nezaustavljivima i prijetećima, život koji nam nudi Uskrsli Krist otvara nadu i perspektivu, kako za pojedinca tako i za cijelo čovječanstvo. Jer Njegova je pobjeda nad grijehom i smrću jedina sila koja može pobijediti palu ljudsku narav, sve ljudske sujete, samodopadnosti, iskrivljena uvjerenja kojima se pojedinac izdiže iznad svih i daje si uloge koje mu ne pripadaju.

Tako navještaj Evanđelja o uskrsnuću Kristovu od početka postaje snaga života koji struji u srca ljudi i na taj način mijenja svijet. I naši mali osobni, obiteljski i društveni svjetovi, kao i globalni svijet u kojem živimo, vapiju za tom spasonosnom životnom snagom koja nas vodi putevima ovoga svijeta prema sigurnoj luci spasa u Bogu.

Stoga uzdižemo svoje misli i srca u molitvi i vapaju da učvrstimo svoju vjeru, da pomognemo na putu vjere onima koji misle da mogu sami postići spasenje i da im Krist Uskrsli na tom putu ne treba. Molimo osobito za one koji odlučuju o ratu i miru da imaju na umu život, a ne smrt, za one koji trpe od posljedica ratnih sukoba i stradavanja. U svoje misli i molitve uključimo i sve one koji, nadahnuti ljubavlju i snagom uskrsne nade, nastoje pomoći pojedincima i narodima u nevolji i patnji, da svjetlo Uskrslog Gospodina koje svijetli u njihovim srcima, nikad ne ugasne već da ga neumorno i dalje šire navješćujući tako nepobjedivu snagu života i ljubavi.

U tom duhu svima koji slave Kristovo Uskrsnuće kao i svim ljudima dobre volje i otvorena srca, želim radostan i blagoslovljen Uskrs, pun nade, života i ljubavi!

Bjelovar, o Uskrsu 2026. godine.

†Vjekoslav Huzjak

biskup bjelovarsko-križevački