U koncelebraciji su bili rektor Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu preč. dr. Stjepan Radić, ravnatelj UZUK-a preč. Mato Gašparović, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata vlč. Nikola Klemen i župni vikar Župe Svih svetih u Đakovu vlč. Mihael Macanić. Posluživali su đakovački bogoslovi, a Župni zbor Santo na čelu sa s. Jelenom Kovačević predvodio je liturgijsko pjevanje.

Govoreći u homiliji o cijeloj Crkvi koja se nalazi na putu u Emaus, mons. Marijanović je primijetio da se svaki njezin član često nađe u mraku, kao da tapka ali, kako je istaknuo, Gospodin ide s nama, On je s nama na putu. „Tako je u svoje vrijeme bio i sa biskupom Strosmayerom kojemu je gorjelo srce dok je slušao evanđelje. I zapalilo je u njemu vjeru da se u svoje vrijeme odazvao na njegov poziv i postao svećenik i biskup starodrevne Đakovačke i Srijemske biskupije. Jedan je od rijetkih koji je bio biskup 55 godina. Što je činio, činio je iz vjere za vjeru, za domovinu a sve pod jednim geslom Prosvjetom ka slobodi“, rekao je.

Biskup Strossmayer je umro 8. travnja 1905. u Đakovu. „Bio je, između ostaloga, vođa Narodne stranke, bavio se politikom. Bio je utemeljitelj i pokrovitelj Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, utemeljitelj hrvatskog Sveučilišta, jedinoga u Hrvatskoj u to vrijeme, i dobrotvor mnogih kulturnih manifestacija ne samo u hrvatskom narodu nego i kod drugih južnoslavenski naroda. Što je učinio, učinio je kao biskup i kad ga mi promatramo kao vjernici gledamo ga kao čovjeka Crkve, kao biskupa. Zahvalni smo mu za svu brigu i trud što ga je uložio u svoje dvije biskupije i što na je ostavio ovu lijepu katedralu po kojoj je najviše poznat. Natpis na njoj glasi: Na slavu Bogu, jedinstvu crkava, slozi i ljubavi naroda svoga“, podsjetio je mons. Marijanović.

Na kraju misnoga slavlja predvoditelj slavlja, svi koncelebranti, bogoslovi, članovi zbora i okupljeni vjernici sišli su u kriptu katedrale i pomolili se na grobu biskupa Strossmayera.