Svečanost je počela molitvom na Kranjčićevu grobu na križevačkom gradskom groblju koju je predvodio župnik križevačke Župe Blažene Djevice Marije Žalosne i sv. Marka Križevčanina Kristijan Bogdan.

Uslijedilo je misno slavlje u crkvi sv. Ane koje je u koncelebraciji s domaćim župnikom Stjepanom Sovičekom, predvodio crkveni povjesničar s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izv. prof. dr. sc. Daniel Patafta.

U propovijedi je, tumačeći kako je Kranjčić „izgorio“ za svoju svetost, podsjetio na to da nema puno kauza za župnike jer se župnici doživljavaju svakodnevno, uobičajeno, a da ljudi često vole nešto posebno. „No, to ekstra dođe i prođe, a redoviti su župnici s nama od rođenja do smrti, u radosti, patnjama i grijehu. Mnogi su župnici bili svete osobe, iako pod pritiscima i velikim očekivanjima znaju biti i nervozni i neraspoloženi. Zato za župnike treba moliti jer bez njih sakramentalnoga života nema“, istaknuo je propovjednik i prikazao Stjepana Kranjčića kao svećenika koji je bio predodređen za važne službe na zagrebačkom Kaptolu, ali ga je Bog poslao u Križevce, u tradicionalni hrvatski grad s dubokom vjeromu u kojem je, u nimalo lakim okolnostima, Kranjčić ostvario svoju svetost.

„Kranjčić u olovnim komunističkim vremenima nije puno mogao niti organizirati, niti graditi, prostor mu je bio jako skučen, pa je činio ono što je mogao: išao je k vjernicima, pješice, biciklom, i tako je s njima živio njihove živote. Znao je da kao pastir treba ići tamo gdje je njegovo stado pa je svoju svetost zaradio u predanju Bogu i u susretu s ljudima. Taj prostor i put pastoralne blizine vjernicima nijedan komunizam nije mogao oduzeti“, zaključio je dr. Patafta i predložio da Kranjčić bude poticaj da se takvi župnici prepoznaju i danas.

„Volite svoje župnike, molite za njih, i sjećajte se svojih svetih župnika, kao što Križevčani čine s Kranjčićem 58 godina nakon što je umro, najprije spontano, a zadnjih dvadesetak godina i organizirano kroz udrugu koja nosi njegovo ime“, poručio je dr. Patafta. Pjevanje je vodio župni zbor sv. Ane.

U završnom dijelu prof. Patafta održao je predavanje „Pastoralna blizina kao svetost: primjer Stjepana Kranjčića“. „Župnik Kranjčić nije učinio spektakularna djela u izvanrednim okolnostima, niti je iza sebe ostavio velike institucionalne projekte ili javno prepoznatljive pothvate. Njegova svetost očituje se upravo ondje gdje se najteže prepoznaje, u vjernosti malim stvarima koje je živio s jednakom ozbiljnošću kao i velike, u ustrajnosti u svakodnevnici bez traženja priznanja ili odmaka od služenja, u skromnosti i asketskom životu koji nije bio nametnut izvana, nego slobodno izabran, i darivanju sebe bez zadrške u vremenu, pažnji i dostupnosti ljudima“, naglasio je predavač i zaključio da je ta Kranjčićeva „obična svetost“ imala posebnu snagu jer je bila prepoznatljiva ljudima, nije bila udaljena ni nedostižna, nego bliska i konkretna.

„Zato ne čudi da su vjernici već neposredno nakon njegove smrti spontano prepoznali tu svetost pa su dolazili na njegov grob, ne po nalogu, nego iz osobne potrebe i vjere, molili su tražeći njegov zagovor, širili glas o njegovu životu, prenoseći iskustvo susreta s njim“, nastavio je dr. Patafta ističući da se desetljećima nije radilo o organiziranom štovanju, nego o spontanom odgovoru naroda, što upućuje na klasičan teološki fenomen sensus fidelium – unutarnji osjećaj vjernika za ono što je istinski sveto i evanđeosko, nenametljivo, ali tiho i postojano“, ustvrdio je.

U današnjem kontekstu, obilježenom ubrzanošću života, administrativnim opterećenjima i ponekad vidljivom distancom između svećenika i vjernika, primjer Stjepana Kranjčića postaje izuzetno aktualan i izazovan“, zaključio je prof. Patafta.

Uime domaćina sudionicima na kraju svečanosti zahvalila je doc. dr. sc. Tanja Baran. Organizatori proslave Kranjčićeva spomendana bili su Udruga za promicanje znamenitih Križevčana „Dr. Stjepan Kranjčić“ i križevačke Župe sv. Ane te Blažene Djevice Marije Žalosne i sv. Marka Križevčanina. Svečanost je održana kao dio programa Dana grada Križevaca.