Misu su koncelebrirali provincijal franjevaca trećoredaca glagoljaša fra Branko Lovrić, župnik i gvardijan u Belišću fra Marko Neretljak tejoš petnaestak svećenika, među kojima su i fratri koji su djelovali i djeluju u Belišću. Liturgijsko pjevanje predvodilo je Crkveno pjevačko društvo Mir iz Belišća, pod ravnanjem mo. Želimira Sušića, koji su pjevali na hrvatskome i na hrvatskome crkvenoslavenskome jeziku.

Na početku euharistijskoga slavlja uime svih župljana mons. Ćurića pozdravio je Ivica Šarčević. Istaknuo je značajnije crte iz povijesti belišćanske župe i podsjetio na svećenička i redovnička zvanja koja su potekla iz nje tijekom šezdeset godina postojanja: s. Zdenku Brusač i s. Anicu Mijatović te fra Zvonimira Brusača, vlč. Kristijana Kuhara, vlč. Dejana Turzu i vlč. Ivana Petrovića. Dodao je i da su sadašnji požeški biskup Ivo Martinović i gospićko-senjski biskup Marko Medo počeli svoju svećeničku službu kao župni vikari u Belišću. Ukratko je opisao i sadašnji bogat život župne zajednice, satkane od mnogih zajednica, skupina, inicijativa i djelovanja.

Nakon navještaja evanđelja na hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku i na suvremenome hrvatskome jeziku uslijedila je homilija biskupa Ćurića.

Osvrnuvši se na ovo slavlje, istaknuo je da se ono događa „u otvorenosti i želji da nas u svemu vodi, rasvjetljuje i usmjerava Božja riječ, koja je u svakome od nas snaga i svjetlo koje oblikuje u nama srce onoga biblijskoga pobožnika. On, što god proživljavao, Gospodina ne prestaje zazivati molitvom govoreći: ‘Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce’ (Ps 90,12).“

Mons. Ćurić spomenuo je  jedan od susreta franjevaca s papom Franjom kad im je rekao da je „potrebno postati mučenikom Asiškoga Siromaha nalazeći u njegovu evanđeoskome životu nasljedovanje Isusovih stopa“ i povezao taj događaj s tim da župu Belišće od početaka vode franjevci trećoredci glagoljaši. Biskup je svim župljanima, u svoje ime, uime nadbiskupa Đure Hranića te nadbiskupa u miru Marina Srakića, čestitao obljetnicu potičući župljane „da s ljubavlju nastave izgrađivati svoju župu i rasti u krilu njezina zajedništva zahvalni što se u njoj napajaju i crpe snagu iz evanđelja.“

Poslije popričesne molitve, provincijal Lovrić govorio je o dolasku franjevaca trećoredaca glagoljaša u kontinentalne Hrvatske, točnije u Zagreb 1923. godine, a nakon toga i u druga mjesta, među kojima je i Belišće. Spomenuo je tadašnjeg đakovačko-srijemskoga biskupa Stjepana Bäurleina koji je najprije bio tražio od trećoredaca da dođu u pastoralnu ispomoć u njegovu biskupiju tijekom božićnoga i vazmenoga vremena, a potom im je, zadovoljan njihovim djelovanjem, ponudio da se i trajno nastane u njegovoj biskupiji i da preuzmu upravljanje nekom župom. To se dogodilo upravo u ponovno uspostavljenoj župi u Belišću koju su franjevci trećoredci glagoljaši preuzeli 1966. godine. Fra Branko posebno je spomenuo trenutačno smanjenje broja redovnika u Provinciji i pozvao kršćanske obitelji u Belišću da budu otvorene mogućemu Božjemu pozivu koji upućuje njihovoj djeci.

Belišćanski župnik fra Marko Neretljak u zahvalnom govoru prisjetio se i dvije ženske redovničke zajednice koje su djelovale u župi tijekom njezine povijesti, Kćeri Božjega milosrđa i Milosrdne sestre Svetoga Križa.