Čika i Vekenega su majka i kćer, znamenite i hrabre osobe ranog Srednjeg vijeka u Hrvatskoj. Čika je utemeljiteljica i prva opatica ženskog benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru, a Vekenega je Čikina kćer koja je naslijedila svoju majku u službi opatice i bila druga opatica benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru, koji ima veliko sakralno, crkveno i kulturno značenje u hrvatskoj povijesti.

Osobnost i djelovanje Čike i Vekenege autorski je pripremila i u dvorani SICU-a monološki živopisno izvela Sanja Grgina, poznata zadarska umjetnica, glumica i viša majstorica pripovjedačica, uz glazbenu pratnju Žarka Marinkovića.

Do povijesnih podataka Grgina je došla u suradnji s benediktinkama zadarskog Samostana sv. Marije koje su najstarija redovnička zajednica u Hrvatskoj postojana tisuću i sto godina i druga najstarija ženska benediktinska zajednica u svijetu. Benediktinke imaju riznicu umjetnina, liturgijskog posuđa, slika i relikvijara koju su sačuvale kroz tisućljeće povijesnih nedaća, kao i tijekom Domovinskog rata.

Čika i Vekenega djelovale su kao opatice od 1065. do 1111. godine, 46 godina, u vrijeme uspona hrvatskih narodnih vladara, kraljeva Petra Krešimira IV. i Dmitra Zvonimira. Spomen Čike i Vekenege među imenima srednjovjekovnih hrvatskih kraljeva i biskupa govori koliko su bile društveno značajne, ugledne i sposobne. Djed Čike bio je zadarski prior i dalmatinski prokonzul Madije te je bila povezana s hrvatskom kraljevskom obitelji Trpimirovića.

U vrijeme Čike i Vekenege, benediktinski Samostan sv. Marije u Zadru doživio je veliki duhovni i kulturni procvat koji je bio temelj za kasnije djelovanje te je imao veliko društveno i političko značenje u životu Zadra.

Njihovi karakteri poticajni su za nasljedovanje. Čika je odlučno uspijevala sačuvati samostan i dragocjenu baštinu u izazovnom vremenu.

Grgina je opisala kako je Čika bila plemkinja iz obitelji Madijevaca. Iz njihove obitelji birali su se priori i biskupi, a bili su i u krvnom srodstvu s hrvatskim kraljevima. Kao Madijevka, Čika se kretala u visokim zadarskim krugovima. Njen pradjed je bio hrvatski kralj Mihajlo Krešimir II., a prabaka kraljica Jelena. Udala se za plemića Andriju i imali su dvije kćeri, Domnanu i Vekenegu, kojoj je Čika dala ime po svojoj majci Vekenegi, poželjevši da i kćer bude „snažna i mudra“ kao njena majka.

„Sve što je imala, Čika je voljela dati drugima i dijelila je potrebnima. U njeno vrijeme od žene se nije očekivalo da ima glas u javnosti, a Čika ga je imala. Bila je dijelom života Zadra. Živjela je u teška vremena rata, gladi, migracija, progona, epidemija“, rekla je Grgina. Razbojnici su ubili njenog muža Andriju te je Čika ostala udovica s kćerima. Nakon smrti muža, krenula je u podizanje Samostana sv. Marije, u kojem su s njom bile njene kćeri, Domnana i Vekenega. U desetak godina, samostan je postao jedan od najuglednijih u tadašnjoj Hrvatskoj.

„Čika je ostala s velikim imetkom. Bojala se izgubiti baštinu ovoga svijeta i vječnost. Tražila je savjet od brata, rođaka, oni od biskupa i opata Samostana sv. Krševana. Čika je dala izgraditi crkvu na ostacima stare male crkve te je crkva izgrađena i posvećena 1091. godine, uz sva crkvena zvona u gradu Zadru“, podsjetila je Grgina.

Čika je počela pisanje samostanskog Kartulara koji je nastajao od 1066. godine, a u njemu su zabilježeni značajni događaji do 1236. godine. Pisan je beneventanom, karolinškom minuskulom i izduženom goticom. Na kraju Kartulara napisan je dvoglasni Sanctus, najstarije višeglasje u hrvatskoj glazbenoj baštini.

Tijekom izvedbe, Grgina je istaknula i povezanost Čike s kraljem Petrom Krešimirom IV., za kojega neki povjesničari kažu da je bio njen rođeni brat. Prema predaji, Čika je iz Zadra odjahala na bijelom konju, kako je bio običaj za plemkinje, u Šibenik, gdje je boravio Petar Krešimir, tražeći da njenom samostanu daruje kraljevsku povlasticu. Petar Krešimir je primio Čiku uz riječi „Soror mea“ – „Moja sestra“. Bilo je to na Božić 1066., kad je kralj darovao Samostanu sv. Marije u Zadru „kraljevsku slobodu“ i neke posjede. Kraljevske povlastice samostana osnažile su njegov budući razvoj.

Pripovjedačica je opisala Čiku kao ženu „snažnog duha i jake volje koja je bila utjecajna u Zadru, uronjena u javni život grada i uživala je veliki ugled“. Čika je kasnije proširila samostan, dogradila zgrade stambenog i radnog prostora: hospicij za goste, putnike i siromahe, riznicu, arhiv, praonicu, na katu samostana uzgajalište svilenih buba.

Opatica Čika naručila je za Samostan sv. Marije razne knjige, i za službe noćnog bdjenja, jer su u njeno doba bila i noćna bdjenja u samostanu. Utemeljila je biblioteku te samostan predstavlja i literarnu tradiciju razdoblja narodnih vladara.

Čika je naručila Časoslov za osobne potrebe u skriptoriju samostana sv. Krševana u Zadru, čiji se original sada nalazi u biblioteci Bodleiani u Oxfordu i među najstarijim je molitvenicima u Europi. Časoslov sadrži pozlaćene ukrase, inicijale, stare himne, pjesme i molitve intimnog karaktera. Benediktinke su pjevale latinske, ali i hrvatske napjeve i korale. Čika je molila u ženskom rodu, zapisane su njene riječi: „Smiluj se meni grešnici“ i „O, blaženi sveti Benediktu, zauzmi se za mene grešnicu“.

„Čika je pisala molitve u ženskom radu, u tada prevladavajuće muškom svijetu. U njima je koristila puno pjesničkih i lirskih figura, osobnih izraza nježnosti“, rekla je Grgina.

Poznata vrijednost je i Čikin križ, rustikalni plitki reljef, koji u sebi ima relikviju sv. Fortunata koji se spominje i u Čikinom Časoslovu. Na prednjoj strani križa prikazano je Kristovo raspeće i četiri svetačka poprsja. Na poleđini križa je moliteljica Bogorodica i četiri svetice.

Posljednji spomen opatice Čike je u dokumentu iz 1095. godine. Čika je predala službu opatice samostana svojoj mlađoj kćeri, razboritoj i odlučnoj Vekenegi. Ona je nastavila primati hrvatske plemićke kćeri u samostan.

Svoj poznati Evanđelistar Vekenega je dala izraditi u skriptoriju Samostana sv. Krševana u Zadru, tijekom 1095./96. godine, a sada se čuva u Mađarskoj akademiji u Budimpešti. Predstavlja remek djelo sitnoslikarske umjetnosti s ilustracijama i inicijalima žarkih boja. I taj Evanđelistar, kao Čikin Časoslov, bio je za osobnu duhovnu uporabu, a ne javnu crkvenu.

Početkom 12. st. u Hrvatskoj vlada kralj Koloman, koji je 1102. okrunjen za ugarsko – hrvatskog kralja u Biogradu n/m. Kralj Koloman i opatica Vekenega susreli su se 1105., kad je Vekenega kao opatica nazočila „trijumfalnom“ Kolomanovom ulasku u Zadar. Vekenega je od kralja Kolomana zatražila i dobila potvrdu kraljevske zaštite za Samostan sv. Marije, uz Kolomanove riječi „Za ljubav Božju i za spas moje duše“ i prisezanjem na  Evanđelje. Koloman je donirao i novac za izgradnju zvonika crkve sv. Marije i kapitularnu dvoranu samostana, unutar koje je Vekenega dala sagraditi grobnicu, gdje i sada počiva njeno tijelo. Na kraju susreta, latinski napjev Salve Regina izvela je sopranistica Nela Šarić.

„Pričajući priče, odajemo priznanje i poštovanje ljudima, povijesti i životu. Cilj projekta je da publici kroz ljepotu pripovijedanja približimo vrijednosti iz prošlosti, u želji da se tijekom posjeta SICU-a obogate novim spoznajama“, rekla je kustosica SICU-a, dr. sc. Ana Jordan Knežević. Istaknula je da se storytelling sve više prakticira u muzejima, približavajući na osobiti način publici umjetnost, povijesne događaje i povijesne osobe.

Na 33. festivalu glumca, u nedjelju, 17. svibnja, u Županji, upravo je umjetnica Sanja Grgina dobila nagradu Nevenka Filipović za najbolje lutkarsko glumačko ostvarenje.