Na svetoj misi sudjelovale su sestre Družbe sestara Presvetoga Srca Isusova, kao i djelatnici Biskupskog ordinarijata.

Tijekom duhovne obnove biskup Marko Medo promišljao je o enciklici pape Franje Dilexit nos („Uzljubi nas“), objavljenoj 24. listopada 2024. godine povodom 350. obljetnice objava Presvetoga Srca Isusova svetoj Margareti Mariji Alacoque. Papa Franjo u svojoj je četvrtoj enciklici želio suvremenom čovjeku, obilježenom užurbanošću, površnošću i individualizmom, ponovno približiti otajstvo ljudske i božanske ljubavi Srca Isusa Krista te vratiti pozornost na srce kao najdublje središte čovjekove osobe, mjesto odluka, susreta s Bogom i odnosa prema bližnjima.

Polazeći od prvoga poglavlja enciklike, biskup je istaknuo kako je suvremeni čovjek često izgubio osjećaj za dubinu vlastitoga srca te da se život nerijetko svodi na vanjštinu, užurbanost i prolazne interese. Papa Franjo stoga poziva na povratak srcu kao središtu osobe, mjestu gdje se donose najvažnije odluke i gdje čovjek susreće Boga. Srce nije tek simbol osjećaja, nego najdublja jezgra ljudske osobe iz koje proizlazi cjelokupan život.

Govoreći o drugom poglavlju enciklike, biskup Medo naglasio je da se Kristova ljubav očituje u njegovim riječima, susretima, suosjećanju i potpunom predanju na križu. Isusovo Srce znak je njegove ljudske i božanske ljubavi koja ne prestaje tražiti čovjeka i privlačiti ga k sebi. Upravo zato nitko ne može pružiti čovjeku toliku sigurnost i oslonac kao Isus Krist i njegovo Presveto Srce.

Govoreći o trećem poglavlju, biskup je podsjetio kako pobožnost Presvetom Srcu Isusovu ima duboke korijene u crkvenoj predaji te je kroz stoljeća nadahnjivala brojne svece. Naglasio je da štovanje Presvetoga Srca nije usmjereno na jedan dio Kristova tijela, nego na cijelu osobu utjelovljenoga Sina Božjega, čije Srce postaje znak njegove beskrajne ljubavi prema čovječanstvu.

Govoreći o četvrtom i petom poglavlju enciklike, biskup Medo istaknuo je kako osobni susret s Kristovim Srcem ne može ostati zatvoren u privatnoj pobožnosti, nego vodi prema obraćenju, služenju i obnovi međuljudskih odnosa. Ljubav primljena od Krista potiče na izgradnju zajedništva i civilizacije ljubavi te se očituje u zauzetosti za druge, osobito za one koji su ranjeni, odbačeni ili se nalaze na rubovima društva. Crkva je pozvana svijetu donositi poruku nade i Božje blizine, a svaki vjernik svojim životom svjedočiti Kristovu ljubav.

Govoreći o istinskoj radosti, biskup je podsjetio na poznato promišljanje svetoga Franje Asiškoga o „savršenom veselju“. Svetac je učio kako se prava radost ne nalazi u ljudskim uspjesima, znanju ili priznanjima, nego u poniznom prihvaćanju životnih kušnji i ustrajnosti u ljubavi prema Bogu. Prisjetio se i događaja iz života Asiškoga Siromaška kada je u gubavcu prepoznao samoga Krista te ga zagrlio i poljubio, ističući kako je upravo u svakom čovjeku potrebno prepoznavati Gospodinovo lice.

Biskup je također upozorio na opasnost ravnodušnosti i predrasuda prema drugima, podsjetivši na riječi svete Majke Terezije kako je najveća bolest današnjice upravo ravnodušnost. Pozvao je okupljene da se oslobode etiketiranja i osuđivanja te da se svakom čovjeku približavaju s poštovanjem i osjetljivošću, „kao na prstima“, jer je svaka osoba sveto prebivalište Boga. Naglasio je kako nije dovoljno samo njegovati pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu, nego moliti da naše srce postane slično Kristovu Srcu, ponizno i krotko te sposobno ljubiti i prepoznavati Gospodina u bližnjima.

Pozvao je okupljene da dopuste Gospodinu da preobrazi njihova srca po uzoru na svoje Presveto Srce te da, sjedinjeni s njime, postanu nositelji nade, mira i ljubavi u svijetu.

„Učini srca naša po Srcu svome“, zaključio je biskup Medo, sažimajući u toj molitvi poruku svetkovine Presvetoga Srca Isusova i glavne naglaske enciklike Dilexit nos.