Na početku misnog slavlja biskup Martinović pozdravio je okupljene vjernike povezujući otajstvo Srca Isusova i Srca Marijina s razlogom okupljanja u Slatinskom Drenovcu, biskup je istaknuo kako se na tome mjestu kao vjernici žele spomenuti svih žrtava koje su ondje našle svoje posljednje počivalište. Rekao je da se u molitvi želi ući „u otajstvo nedokučivog Srca Sina Božjega i srca onih koji su ovdje u mukama našli svoje posljednje počivalište, koji su bili žrtve zločina koji se dogodio u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poslijeratnom komunističkom vremenu nad nedužnim našim narodom“.

Podsjetio je kako se među približno petsto žrtava nalaze i četvorica svećenika Požeške biskupije: orahovački župnik Ivan Đanić, kojega su partizani odveli u šumu i ubili 29. lipnja 1943. godine, voćinski župnik Josip Martinac, koji je odveden na Papuk, mučen i strijeljan 17. srpnja 1943. godine, slatinski župnik Julije Bürger, osuđen na smrt u slatinsko-drenovačkom logoru i strijeljan 10. prosinca 1944. godine, te čačinački župnik Augustin Duković, ubijen 20. kolovoza 1948. godine.

Osvrnuvši se na težinu stradanja koja obilježavaju hrvatsku povijest, biskup je ustvrdio kako ni nakon više od osamdeset godina nije moguće pronaći riječi koje bi u potpunosti izrazile bol i značenje toga mjesta. Dodao je da spomen na žrtve Slatinskog Drenovca obuhvaća i sjećanje na sve poginule branitelje i stradalnike Virovitičko-podravske županije u Domovinskom ratu.

Istaknuo je pritom da je hrvatski narod tijekom povijesti često bio obilježen patnjom, križem i stradanjem, ali da je istodobno u njemu uvijek bila prisutna snaga vjere i ljubavi prema Bogu, domovini i čovjeku. „Naše ovo misno slavlje i naše molitve skromni su dar, jedna kap u moru koju trebamo i možemo učiniti kao znak poštovanja, zahvalnosti, ljubavi, sjećanja i vrednovanja njihovih žrtava i njihovih života“, poručio je biskup.

Na kraju uvoda potaknuo je okupljene da se pokajanjem priprave za dostojno slavljenje euharistije, prikazujući je za sve žrtve Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskoga rata u Virovitičko-podravskoj županiji i u cijeloj domovini.

U homiliji je biskup Martinović, polazeći od evanđeoskih riječi: „A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu“, istaknuo kako je spomen na nevine žrtve duboko upisan u srca okupljenih vjernika. „Ovdje smo i mi, draga braćo i sestre, jer se u molitvi i u našim srcima čuva  uspomena na ove žrtve, na stradanja, na zločine koji su se dogodili nad nevinim, nedužnim osobama našega naroda u ovim krajevima“, poručio je.

Naglasio je kako ljudsko srce ne čuva samo uspomene, nego i uvijek nešto traži. Rekao je da vjernici u tom spomenu ubijenih i stradalih u svojim srcima traže zajedništvo s Bogom i pokojnima, Božje milosrđe, te da Gospodin primi njihove molitve, zahvalnost, ljubav i poštovanje prema pokojnicima. Istodobno je podsjetio da današnji čovjek, suočen sa zlom rata i ljudskog stradanja, traži smisao, sigurnost u Bogu, utjehu i nadu.

Osvrćući se na lik Blažene Djevice Marije, biskup je istaknuo kako je njezino i srce svetog Josipa bilo obilježeno trajnim traženjem i nastojanjem da razumije Božji naum, osobito u trenutcima patnje i promatranja nevine muke i smrti svoga Sina. U tom svjetlu, rekao je, moguće je naslutiti i bol svih onih koji su pretrpjeli nepravdu i nasilnu smrt, kao i patnju njihovih obitelji. Posebno je istaknuo majčinsku ljubav koja ne prestaje ni nakon smrti najmilijih. „Majčinsko srce, majčinska bol, majčinski krik, majčinski vapaj i majčinska molitva nikada ne prestaju tražiti i svjedočiti molitvu i ljubav svoga srca prema svojoj djeci, prema svojoj obitelji“, ustvrdio je.

Biskup je potom istaknuo kako Isusove riječi o potrebi da bude „u onome što je Oca njegova“ upućuju sve ljude prema nebeskom Ocu i otkrivanju vlastitoga identiteta u zajedništvu s Bogom. Podsjetio je na kapelu Presvetoga Srca Isusova koja se nekoć nalazila na tome području kao mjesto molitve i pouzdanja u Božju pomoć, izrazivši uvjerenje da je upravo Božja blizina bila snaga mnogima koji su prolazili kroz teške trenutke stradanja.

Govoreći o Božjoj pravednosti, biskup je naglasio kako ona ne dolazi uvijek onako kako ljudi očekuju, ali da je njezino ostvarenje sigurno. Istaknuo je zahvalnost što se na tome mjestu može dostojanstveno moliti za žrtve i iskazati dostojno poštovanje njihovoj žrtvi. „Zahvalni smo Bogu za ove trenutke što možemo biti na ovom svetom mjestu nedužne prolivene krvi, vapaja, molitve i predanja Bogu svojeg života i duše“, rekao je.

Na kraju homilije biskup je pozvao okupljene da u Bezgrješnom Srcu Marijinu prepoznaju izvor utjehe i snage za svoj život te da u primjeru Isusa i njegove Majke otkriju istinsku ljubav koja se očituje u potpunom predanju Bogu. Istaknuo je kako se u životima poginulih i nedužno ubijenih prepoznaje svjedočanstvo dostojanstva vjere, obitelji i naroda. „U njihovim životima i žrtvama otkrivamo snagu koja govori o dostojanstvu naroda i obitelji, dostojanstvu vjere i srca koje, i kad umire, ne prestaje ljubiti“, zaključio je biskup, moleći da Gospodin svima udijeli takvu iskrenu ljubav i vjernost koja se očituje u ljubavi i služenju Bogu i ljudima.

Na svršetku euharistijskog slavlja biskup Martinović zahvalio je svim okupljenima na sudjelovanju u molitvenom spomenu na žrtve partizansko-komunističkog progona. Istaknuo je kako prisutnost vjernika, zajednička molitva i iskazano poštovanje predstavljaju znak ljubavi prema onima koji su nevino stradali. „To je znak ljubavi. To je dar srca i poštovanja, prema svima koji su nevino stradali i svoje živote utkali u našu domovinu, povijest, identitet, kulturu i sve što imamo i što jesmo“, poručio je biskup.

Posebnu zahvalnost uputio je svećenicima, na čelu s arhiđakonom Vladimirom Škrinjarićem, istaknuvši njegovu zauzetost u otkrivanju masovne grobnice i nastojanju da žrtve budu dostojno pokopane i trajno sačuvane od zaborava. Zahvalio je i domaćem župniku Nedjeljku Androšu i drugima koji su sudjelovali.

Na kraju je preporučio sve sudionike slavlja zagovoru Bezgrješnoga Srca Marijina te zazvao Božji blagoslov izrazivši želju da vjernici ostanu vjerni svom kršćanskom pozivu i u najtežim životnim okolnostima.