Tema završnog rada bila je „Duhovna dimenzija osobe i savjest kao organ smisla u logoterapiji Viktora Frankla: teološko-psihoterapijska perspektiva“. U radu je vlč. Maskaljević promišljao temeljne naglaske logoterapije Viktora E. Frankla, osobito njezino razumijevanje čovjeka kao osobe koja, premda uvjetovana biološkim, psihološkim i socijalnim čimbenicima, nikada nije svediva samo na njih. Franklova logoterapija polazi od uvjerenja da je čovjek biće usmjereno prema smislu te da se i u teškim, bolnim i graničnim životnim situacijama u njemu može otvoriti prostor slobode, odgovornosti, zauzimanja stava i traženja smislenog odgovora.

Posebno mjesto u radu zauzima pojam savjesti kao „organa smisla“. Također, teološko-psihoterapijska perspektiva rada pokazuje kako se Franklova logoterapija može plodno povezati s teološkom antropologijom. Dok logoterapija govori o duhovnoj, odnosno noetičkoj dimenziji osobe kao prostoru slobode, odgovornosti, vrijednosti i smisla, teološka antropologija čovjeka promatra kao tjelesno-duhovno biće stvoreno na sliku Božju, pozvano na dobro, istinu, ljubav i zajedništvo s Bogom. U toj perspektivi savjest se može razumjeti i kao prostor susreta čovjeka s istinom i dobrom, odnosno kao mjesto odgovornosti pred Bogom.

Rad također naglašava važnost jasnog razlikovanja psihoterapijskog procesa, pastoralnog razgovora, duhovnog vodstva i sakramentalnog foruma. Upravo poštivanje autonomije osobe, struke, savjesti i vjere omogućuje odgovornu i plodnu integraciju psihoterapijske i teološko-pastoralne perspektive, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.