S. Nada preminula je u srijedu, 8. srpnja u 89. godini života i 64. godini svetih zavjeta. Misu zadušnicu i sprovodne obrede predvodio je župnik Župe sv. Leopolda Bogdana Mandića u Osijeku Tomislav Benaković, a u koncelebraciji je bio fra Dragutin Brezovec, OFMCap.

Govoreći o posljednjim danima života s. Nade vlč. Benaković je u homiliji istaknuo: „Kada se približi kraj života, tada se na poseban način vidi ono što je čovjek nosio u svome srcu. Kod sestre Nade to je bila – nada. Njezino ime nije bilo samo ime koje je nosila, nego i stvarnost koju je živjela. I kada joj je bilo teško, kada ju je bolest lomila i tijelo izdavalo, nije dopustila da joj nestane vedrine. Bolest ju je sve više ograničavala, korak je postajao težak, svaki pokret zahtijevao je napor, ali je i dalje nosila mir, vedrinu i osmijeh. Trpjela je, ali nije željela da njezina patnja optereti druge. Kao da je govorila: ako ja izgubim vedrinu, bit će teže i onima oko mene. Upravo je ta snaga bila njezino najveće svjedočanstvo. Dobila je ime Nada i doista ga je sačuvala do posljednjega daha. A nama danas, više nego ikada, upravo je nada potrebna.“

S. Nada Velić rođena je 8. travnja 1938. u Bihaću, BIH, od oca Luke i majke Kate rođ. Lulić. U vjerničkoj obitelji rođeno je petnaestero djece od kojih je devet umrlo u ranoj dobi, a šest ostalo na životu. S. Nada bila je četrnaesta po redu. U kući gdje se obitelj okupljala na svakodnevnu zajedničku molitvu razvijala se klica zvanja u srcu mlade Nade. Na vrata samostana Marijinih sestara pokucala je 28. studenoga 1962., s 24 godine, te je ubrzo počela postulat. Vrijeme novicijata započela je 23. veljače 1963. i novicijat je provela Osijeku, a redovničko odijelo primila je 18. travnja 1964. godine. Prve svete zavjete položila je 12. lipnja 1968., a doživotne 15. kolovoza 1990. Kao mlada sestra išla je u privatnu njegu kod bolesnika po kućama, zatim je radila kao kuharica u župi Sotin, kod kapucina u Osijeku, u župi Janjevo, a obavljala je i kućanske poslove u župi Vrapče, u Beču, na Glavotoku te u samostanskim kućama u Blaškovcu, Dubrovniku, na Srebrnjaku i na kraju u provincijalnoj kući u Osijeku.

Veći dio radnog vijeka s. Nada je provela služeći bolesnima u domovima: Sombor, Priština, Štimlje gdje je služila djeci s posebnim potrebama u vrlo teškim uvjetima te u židovskom domu u Zagrebu gdje je dočekala mirovinu. Sestra Nada bila je jednostavna, pobožna i mirnog karaktera. Prema drugim sestrama bila je strpljiva i uslužna, spremna na svaki posao i dobro djelo. Kod njege bolesnika bila je susojećajna, uredna i spretna. Predala se potpuno Bogu, svojoj Družbi i služenju bližnjima, a snagu za ponizno služenje i skroviti život crpila je u molitvi, euharistiji i redovničkoj zajednici.

U posljednje dvije godine zdravlje joj je bilo sve slabije, kao i pokretljivost. Prihvaćala je s vedrinom i taj križ iz Božje ruke. U posljednje vrijeme bolest je tako uznapredovala da joj je svaki pokret prouzrokovao bol. S velikom strpljivošću prihvaćala je patnju koju je prikazivala Bogu za Družbu i potrebe Crkve. Nije se nikada tužila ni prigovarala. Znala je reći: „Rodili smo se da trpimo!“ Preminula je okružena molitvom zajednice sestara, izvijestila je Družba Marijinih sestara čudotvorne medaljice i Đakovačko-osječka nadbiskupija.