“Za slobodu nas je Krist oslobodio”

PORUKA BISKUPA SREDNJE I ISTOČNE EUROPE
sabranih u Varšavi, 13. – 16. listopada 1994.

1. Biskupi srednje i istočne Europe okupili su se u Varšavi od 13. do 16. listopada, da bi održali svoju prvu konferenciju, organiziranu od Vijeća Konferencija europskih Crkava (CCEE). Biskupi ponajprije zahvaljuju Bogu, jednom i jedinom Gospodaru povijesti, za veliki dar slobode. On je taj koji je učinio mogućim ovo povijesno okupljanje, u kome također sudjeluju i neki predstavnici biskupskih konferencija zapadne Europe. Osvrćemo se na put koji smo zajedno prošli u duhu vjere. Razmatramo ne samo bolna iskustva, patnju i trpljenje, nego i svjetlost vjere u kojoj smo mogli vidjeti prisutnost Duha Svetoga, njegovo svjetlo i snagu. Pozorno slušamo što Duh Sveti govori Crkvama (Otk 2,7) i pokušavamo dijeliti bogatstvo primljenih darova. Zahvalni smo na bratskome duhu i prisustvu ljubavi u našoj zajednici, i na tome što živimo kolegijalnu dimenziju naše pastoralne službe, jednako kao i na zajedništvu sa Svetim Ocem i Apostolskom Stolicom. Svijest o tom jedinstvu jačala nas je i ujedinjavala s općom Crkvom, i to nam je pomoglo preživjeti u vremenu kušnji.

2. Kao predvodnici Crkve u zemljama gdje je totalitarni komunistički sustav desetljećima vladao, svi smo mi iskusili u različitoj mjeri zastrašujuće učinke planskoga državnog ateizma. Osjećamo bolne rane nanesene u tom sustavu ljudskom dostojanstvu, međuljudskim odnosima, narodima i Crkvama. Kad na to razdoblje gledamo s motrišta povijesti spasenja, možemo opaziti u istim događajima duboka značenja vidljiva samo očima vjere. Zajedno sa svetim Pavlom govorimo: “Jer vam je s obzirom na Krista dano kao milost ne samo da vjerujete u njega nego i da trpite za nj” (Fil 1, 29). Svojim iskustvom mi poznajemo Božji naum da otkrije svoju snagu kroz naša trpljenja. U isto vrijeme On je želio – u to smo uvjereni – ponovo osloboditi svoju Crkvu od svega što nije po Kristu, očistiti je i voditi do pune zrelosti. U tom slučaju ljudski naum, načinjen za potpuno uništenje Crkve, urodio je produbljenjem vjere, ojačanjem nade i istinskim svjedočenjem ljubavi među Kristovim sljedbenicima. Slijedeći Isusa Krista, “vjerni svjedoci” (Otk 1, 5-6) mnoga naša braća i sestre platili su svoju vjernost krvlju i mučeništvom. Zahvaljujemo Bogu za vjernost svoje braće i sa žaljenjem priznajemo da nismo u svim okolnostima bili dovoljno zreli, niti smo bili dovoljno dorasli svim težinama izazova i teškoća s kojima nas je Bog suočio. Moguće je tako pronaći slučajeve odbacivanja pa čak i odricanja vjere.

3. U tijeku godina komunizma napori su mnoge naše braće i sestara bili nadahnuti propovijedanjem apostola Pavla o slobodi – “Za tu slobodu Krist nas je oslobodio” (Gal 5,1) – i sviješću o svome dostojanstvu kao djece Božje. Ti su napori konačno rezultirali oslobođenjem od komunističkog ropstva. Zato mi možemo otkriti, kroz oslobođenje i slobodu naših političkih i socijalnih dimenzija, dar Božji i veliku obvezu koju je pred nas postavio. Prihvaćajući učenje sadašnjeg Petrova nasljednika, izneseno u njegovim enciklikama, želimo ustrajati u gradnji istinske slobode utemeljene na Božjoj ljubavi, građanskim ljudskim pravima i istini koju je Krist objavio. Smatramo da su ta načela temelji istinske demokracije. “Povijest pokazuje: demokracija bez vrijednosti lako se obraća u otvoren ili slabo prerušen totalitarizam”. (Centesimus Annus, 16) Želimo upotrijebiti iskustva Crkava koje žive u slobodnim društvima, ako ona slijede načela istinske demokracije. U našoj novoj situaciji, težište se premješta od obrane vjere na prihvaćanje dijaloga sa svijetom i primjene svih reformi koje predlaže II. vatikanski koncil. Poseban napor i pastoralna skrb potrebni su da bi se prevladao golemi nesrazmjer između vjere i života. Ti su napori i skrb također potrebni u obnovi Crkve, življenjem svjedočenja evanđeoske vjere očitovane u svakodnevnom životu, i u punom zajedništvu Božjega naroda. Crkve žele služiti društvima i narodima u gradnji čovječnijeg svijeta i u ujedinjujućoj Europi tim evanđeoskim doprinosom.

4. Promjene samo u gospodarskim i političkim odnosima nisu dovoljne za potpuni prijelaz iz totalitarnih sustava. Mi moramo obnoviti temeljne moralne vrijednosti i liječiti rane nanesene ljudskoj savjesti. Također trebamo duboke duhovne promjene i obnovu čovjeka kao pojedinačnog i društvenog bića. Taj posao mora biti udružen s velikim naporima prolaska ne samo kroz političku i gospodarsku obnovu, nego prije svega kroz moralnu obnovu. Nove prijetnje leže danas pod neizliječenim ranama. Te prijetnje idu od krivoga shvaćanja same slobode kao slobode od Krista i njegovih načela do sustava koji odbacuju neovisno postojanje moralnih vrijednosti. Ti sustavi, u svom nijekanju vrijednosti, idu skupa s marksizmom jer sužavaju ljudske potrebe samo na gospodarsku sferu i na ispunjenje materijalnih potreba (usp. CA, 19). U tom slučaju, poziv svetoga Pavla postaje osobito važan: “Za tu slobodu Krist nas je oslobodio. Prema tome, budite nepokolebljivi i ne dopustite da vas ponovo upregnu u ropstvo.” (Gal 5,1). U istom duhu, Ivan Pavao II. pozvao je češku Crkvu i po njoj neizravno sve ostale Crkve govoreći: “Graditi svetište slobodnog života za vašu Crkvu ne znači vraćati se na ono što je ona bila (…) u prošlosti, prije nego vam je sloboda oduzeta. Gradite ga iz snage zrelosti koju ste stekli u vremenu progonstava.” Moramo učiniti više nego samo zapamtiti to posebno iskustvo – biti blizu Boga Ljubavi prisutnoga među svojim narodom, (1 Iv 4, 10-12) – koje smo imali dok smo se okupljali u malim skupinama, kao što je to činio izvjestan broj kršćana u tijeku totalitarnih vremena. Želimo našu budućnost graditi iz tog iskustva.

5. Vođeni učenjem Svetoga Oca i Sinode europskih biskupa 1991. poduzimamo s nadanjem važni suvremeni rad na novoj evangelizaciji. Ta evangelizacija ne ide za tim da obnovi stara vremena, nego da otkrije naše vlastite kršćanske korijene i preuzme, u duhu Evanđelja, nove zadaće, suočena sa suvremenim promjenama. To mi nazivamo novom evangelizacijom – “jer Duh Sveti sveudilj pokazuje novosti Božjega svijeta i duhovno oživljenih ljudi”. To prije svega uključuje evangeliziranje nas samih. Ono bi trebalo biti usmjereno na duboke promjene u našim životima i životu mjesnih Crkava, kao što je Koncil sugerirao. Počinjući od sebe, želimo se pomiriti s Bogom i sa sobom, s našim obiteljskim krugovima i društvom, unutar Crkve i između Crkava, jednako kao i s ostalim kršćanima, narodima i svim Božjim stvorenjima. Ta je evangelizacija također nova jer nije vezana za određenu civilizaciju, jer Radosna vijest Isusa Krista može obasjati sve kulture. Socijalni nauk Crkve je danas najvažnije i nužno oruđe u evangelizaciji postkomunističkih zemalja. Taj nauk može poslužiti da se nadiđu apatija i pasivnost i probudi osjećaj odgovornosti za opće dobro. On također može ojačati socijalnu pravdu. U tom kontekstu, posebno ističemo ulogu solidarnosti kao temeljnog načela kršćanske društvene etike. Ona se odnosi na sve ljudske društvene, nacionalne i međunarodne odnose. Svi oblici rasne, etničke, religijske i nacionalne diskriminacije, jednako kao i krivo shvaćeni nacionalizmi i odbojnost prema strancima, jesu u otvorenoj opreci s načelom solidarnosti. Nova evangelizacija treba biti primjenjivana u duhu istinskog ekumenizma.

6. Dok se suočavamo s dolaskom trećeg tisućljeća kršćanstva, još jednom upravljamo svoje misli k Bogu, Gospodaru povijesti, “koji nas je sa sobom po Kristu pomirio”, i preuzimamo službu pomirenja. Pozivamo sve europske Crkve i čitavu kršćansku zajednicu da podupru napore za učvršćenjem saveza između europskih obitelji naroda. Zazivamo snagu Duha Svetoga, koji je jedini moćan ponovno izgraditi civilizaciju ljubavi i koji može darovati neuništivu slobodu i potpuno jedinstvo. Njegova prisutnost i njegovo djelovanje u Crkvi temeljem su naše nade, potrebne da se nosimo s ovim velikim izazovom.
Zazivamo pomoć i zaštitu Blažene Djevice Marije, Majke Crkve, i zaštitnike Europe: svetih Benedikta i Ćirila i Metoda. Dajemo sav svoj pastirski blagoslov za vjerno i dostojanstveno ispunjenje svoga kršćanskog poslanja.