Osvrćući se na netom završeni Susret hrvatske katoličke mladeži u Požeškoj biskupiji, a iz iskustva predsjednika Organizacijskog odbora nacionalnog susreta hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku, kazao je kako treba „jasno i glasno čestitati Požeškoj biskupiji na organizaciji“.

„S obzirom na to da sam bio, kao što ste spomenuli, predsjednik Organizacijskog odbora u Dubrovniku 2014., znam što sve to nosi. I znam koliko je potrebno truda, rada i napora da sve to uspije onako kako je u Požegi, Bogu hvala, i uspjelo. Zbilja je bilo lijepo. Osjetila se gostoljubivost, otvorenost slavonskoga srca. Važno je što ti susreti pokazuju kako mladi ljudi traže smisao, zajedništvo i živu vjeru. Ovi im susreti omogućuju da se u takvim okolnostima, u takvom obliku življenja vjere, susretnu s Kristom i s drugima. Posebno raduje otvorenost mladih za molitvu, za sakramente i za međusobno zajedništvo. Oni naglašavaju kako im ovi susreti pomažu u jačanju njihova vjerničkog, ali i nacionalnog identiteta, što je u današnje vrijeme nekako razvodnjeno. To je vrlo, vrlo bitno. A onda ih takvi susreti potiču i ohrabruju da budu svjedoci Evanđelja u svakodnevnom životu. Tako da bih rekao da ovi susreti zbilja imaju svoj smisao i pomažu mladima u rastu i življenju njihove vjere“.

Osvrćući se na Nedjelju Dobroga Pastira, prisjetio se kako je „blagopokojni papa Franjo govorio o četiri dimenzije koje bi svaki pastir trebao imati ili njegovati, o četiri blizine. Prva blizina jest blizina s Bogom, druga blizina jest blizina s biskupom, treća blizina jest blizina unutar prezbiterija sa svećenicima i četvrta blizina s narodom. Mislim da su sve ove dimenzije važne u ovo današnje vrijeme, koje je vrijeme nesigurnosti, mnoštva glasova i izazova. Zvanje nije nešto što se proizvodi. Da je tako, onda ne bi bilo krize zvanja. Zvanje je dar koji dolazi od Boga i koji raste u određenom ozračju“, rekao je biskup Petar i dodao kako je na nama vjernicima moliti za duhovna zvanja.

„Važno je naglasiti da Bog ne poziva da bi nešto oduzeo, nego da bi dao, jer Isus kaže da je On došao da imamo život u punini. Potrebno je ohrabriti mlade ljude koji traže sebe, koji možda razmišljaju o duhovnom zvanju. Živimo u takvom svijetu u kojemu se, nažalost, sve odluke, osobito kod mladih ljudi, pomalo prolongiraju, ostavljaju za neko drugo vrijeme. Ista je situacija i sa stupanjem u brak. Bog ima izvrsne načine da se čuje njegov glas. Jednom sam rekao na krizmi da sigurno Duh Sveti neće progovoriti preko mobitela, ali hoće u tišini srca. Zato su u ovom vremenu buke važni prostori šutnje i tišine, gdje čovjek može ostati malo sam sa sobom. Ako je čovjek sam sa sobom, onda je odmah i s Bogom. Dar se otkriva kroz molitvu“.

Biskup Petar odgovorio je i na pitanje o duhovnom vodstvu.

„Duhovni vođa može biti svećenik, redovnik, redovnica, može biti i laik, ali osoba duboke vjere i iskustva koja može pomoći drugome da prepozna Božje djelovanje u svom životu. Važno je također upozoriti na još jednu dimenziju – duhovni vođa nikada ne stavlja sebe u središte. Duhovni vođa uvijek stavlja Boga u središte. Zadaća duhovnog vođe nije stvarati ovisnost o sebi, nego pomoći tim osobama da žive slobodu Božje djece. Nažalost, u području duhovnog vodstva katkad se javljaju određene devijacije, određene stvarnosti koje nisu dobre za samo duhovno vodstvo. Danas, u ovom vremenu medija, kada se sve može lako i brzo čuti na društvenim mrežama, pojedinci preuzmu ulogu duhovnog vođe. Odnosno, imate osobe koje s vrlo malo znanja, ali s puno samopouzdanja, mogu okupiti vjernike i početi davati savjete u ime vjere. Rekao bih da je tu potreban vrlo, vrlo velik oprez, jer duhovno vodstvo nije stvar osobnog dojma niti popularnosti, nego je povezano s odgovornošću, iskustvom i ukorijenjenošću u životu Crkve. Duhovnog vođu trebale bi resiti poniznost, odnosno činjenica da i on sam hodi putem obraćenja, vjernost Crkvi i njezinu nauku te sposobnost slušanja, a ne nametanja. Naravno, važni su i diskrecija i strpljivost, jer se duhovni rast ne događa preko noći, nego zahtijeva vrijeme“.

Biskup Palić objasnio je službe čitača i akolita, čiju je formaciju pokrenula Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine.

„U ovoj prvoj formaciji sudjelovala su 34 kandidata, od kojih 15 za službu čitača, a 19 za službu akolita. Služba čitača ili lektora, sama riječ kaže, služba je onih koji naviještaju Božju riječ. Kada govorimo o formaciji za ove službe, ne mislim isključivo na neku tehničku pripremu, jer je važno razumjeti Božju riječ. Akoliti su oni koji pripremaju oltar za službu i koji mogu dijeliti pričest. Važno je razumjeti da to nije neka nova ideja, nego povratak bogatoj tradiciji Crkve, ali na način prilagođen našem vremenu. Crkva je živo tijelo, živi organizam u kojemu i laici imaju svoju ulogu i svoju zadaću. Drugi vatikanski sabor potiče na aktivno sudjelovanje u liturgiji, a to ne podrazumijeva samo čitače i akolite, nego i sudjelovanje pjevanjem, ustajanjem, praćenjem, odgovaranjem i slušanjem…“

Na primjedbu kako će biti neobično kada kandidati koji su prošli formaciju prime diplome i kao laici počnu dijeliti pričest, biskup je kazao:

„Akoliti su nosili pričest bolesnicima. Danas naši svećenici obilaze starije dva puta godišnje ili uz velike blagdane. Ali zašto ne, ako već imamo akolita, zašto njemu ne povjeriti da ne samo dva puta godišnje ili uz velike blagdane obiđe stare, samce i bolesne i donese im euharistiju? Mi možda danas otkrivamo nešto što Crkva stoljećima njeguje. Možda će nama ovdje to biti čudno, ali u crkvenom životu, osobito kroz povijest Crkve, to uopće nije čudno. Te su službe postojale, samo što su se kroz vrijeme možda drukčije oblikovale pa su zadržale jednu dimenziju. Nadam se da će ove službe probuditi svijest o suodgovornosti i zajedništvu u svima nama. Svi smo odgovorni. Liturgija nije samo stvar svećenika. Crkva nije zajednica savršenih, nego onih koji trebaju milost. Svi smo mi u toj kategoriji: papa, biskupi, svećenici, vjernici… Zato smo pozvani nositi jedni druge molitvom, pomagati jedni drugima da svi budemo bolji i savršeniji u onome što jesmo“.

U emisiji su spomenuti brojni blagdani i spomendani u svibnju, među kojima i Majčin dan.

„Trebaju nam majke koje ljube, koje prenose vjeru, koje su otvorene životu i spremne služiti“, rekao je biskup Petar i zaključio kako je „većina naših majki, Bogu hvala, na ovim prostorima takva, ali uvijek treba naglašavati te dimenzije. I, naravno, ono što je za nas vjernike važno – moliti za dobre majke i za dobro majčinstvo.“

Spomenuta je i još jedna svibanjska obljetnica – obljetnica Blajburške tragedije.

„Križni putovi i Blajburška tragedija predstavljaju doista jedan od najtragičnijih trenutaka naše hrvatske povijesti. Rekao bih da je riječ o rani koja još uvijek traži istinu, jer mnogo toga još uvijek ne znamo, koja traži pravdu, što je također jedna važna dimenzija, i koja traži ono što se ovih dana čini – dostojanstveno sjećanje na sve te žrtve. Crkva nas poziva na molitvu i to mi činimo ovih dana, osobito u svibnju, za sve stradale. S druge strane, poziva nas i na odgovoran odnos prema povijesti, bez mržnje i novih ideoloških podjela. Ali, nažalost, ovakve teme uvijek izazivaju ideološke podjele. Ako smo spremni doista tražiti istinu i te trenutke živjeti u duhu pomirenja i istine, mislim da je to jedini mogući način gradnje budućnosti oslobođene tereta prošlih nepravdi koje su se u velikoj mjeri dogodile na križnim putovima i u Blajburškoj tragediji“.

Govoreći o sadašnjem obilježavanju spomendana Blajburške tragedije, biskup je kazao kako je bio izravno uključen u pregovore s austrijskim vlastima kao tadašnji generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije.

„Istina je da je posljednjih godina obilježavanje Blajburške tragedije suočeno s različitim ograničenjima i zabranama. Radi istine i jasnog sagledavanja cijele situacije, treba reći kako austrijske vlasti nisu zabranile sjećanje na žrtve, jer i danas imamo misu koja se slavi u Bleiburgu, u župnoj crkvi. Austrijske vlasti nisu zabranile sjećanje na žrtve, nego su ograničile način na koji se komemoracija na Blajburškom polju godinama održavala. Nažalost, događao se niz zlouporaba te komemoracije u političke svrhe pa su austrijske institucije, ali i Katolička crkva u Austriji, neko vrijeme upozoravale da se komemoracija dijelom pretvara u politički skup i da to nije isključivo molitveni čin za žrtve. Pojavljivala se i simbolika koja nije primjerena ni tome mjestu ni toj komemoraciji. Takav oblik skupa je zabranjen, ali ostalo je sve drugo. Dogovoreno je da se komemoracija održava u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u samom Bleiburgu. Važno je razumjeti da nije osporena potreba za dostojanstvenim spomenom žrtava Bleiburga i križnih putova, nego je uklonjena ideološka instrumentalizacija, u skladu sa zakonima zemlje u kojoj se komemoracija održava“, kazao je biskup, ne isključujući ni moguće provokacije.

„Mogli bismo reći da je ondje doista bilo dosta provokatora“, dodao je.

Razgovor započet temom mladih tako je i zaključen:

„Biskup Ivo je u svojoj homiliji na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Požegi naglasio kako treba ostati vezan uz Boga. Ja bih rekao da treba ostati vezan uz Boga i ne bojati ga se, jer Bog nikada ništa ne oduzima, nego daje. I svatko od nas ima svoje mjesto u Božjem planu. Moja želja i molitva kao biskupa jest da budemo ljudi molitve, ljudi nade i ljudi koji jedni druge podupiru, jer samo tako možemo graditi živu Crkvu, koja nije samo institucija, nego zajednica koja živi od susreta s Bogom i jednih s drugima“, zaključio je mons. Petar Palić, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj Trebinjsko-mrkanske biskupije, govoreći o nizu tema u emisiji “Susret”, koju je moguće poslušati na YouTube kanalu Radiopostaje Mir Međugorje.