U zajedništvu s biskupom slavili su župnik vlč. Petar Šporčić, preč. Josip Šimatović, o. Ante Knežević te p. Dario Grbac, lazarist.

Na početku misnog slavlja župnik Šporčić pozdravio je okupljene vjernike i zahvalio svima koji su svojim radom, molitvom i potporom sudjelovali u ostvarenju projekta Kuće dobrotvornosti.

U propovijedi biskup Marko Medo govorio je o svetoj Lujzi de Marillac kao ženi „duboke vjere, poniznosti, molitve i djelotvorne ljubavi“ koja je zajedno sa svetim Vinkom Paulskim u Crkvi ostavila „neizbrisiv trag služenja siromasima, bolesnima, napuštenima i svima onima koje svijet često čini nevidljivima“.

Podsjetio je kako je Kuća dobrotvornosti prva takva kuća u Gospićko-senjskoj biskupiji te da je namijenjena onima koje je sv. Vinko Paulski nazivao „najzapuštenijima od zapuštenih“. Istaknuo je kako to „nisu samo lijepe riječi“, nego „evanđeoski izazov“ i „pitanje savjesti Crkve“, poziv da ljubav ne ostane na riječima, nego da „postane kuća, vrata, stol, krevet, ruka, pogled, vrijeme, strpljivost i blizina“.

Govoreći o Himnu ljubavi svetoga Pavla iz Prve poslanice Korinćanima, biskup je rekao kako apostol ne govori o prolaznom osjećaju, nego o ljubavi „bez koje sve drugo postaje prazno“.

Citirao je Pavlove riječi: „Kad bih sve jezike ljudske i anđeoske govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči“, dodajući kako je moguće „činiti velika djela, a da ona ne budu prožeta ljubavlju“, kao i „govoriti o Bogu, a ne ljubiti čovjeka“.

„Možemo imati ustanove, projekte, planove i organizacije, a da u njima nema srca“, upozorio je biskup, istaknuvši kako upravo zato „samo ljubav svemu daje smisao“.

Za Kuću dobrotvornosti rekao je da nije „samo zgrada“ niti „samo prostor za smještaj“, nego „mjesto ljubavi“, „dom u kojem se čovjeku vraća dostojanstvo“ i „mjesto susreta s Kristom“.

U nastavku propovijedi osvrnuo se na život svete Lujze de Marillac, podsjetivši kako njezin život „nije bio oslobođen križa“. Govorio je o njezinu životnom putu, istaknuvši kako je rođena 1591. godine u Parizu kao nezakonita kći, zbog čega je kroz život nosila brojne nutarnje rane i nesigurnosti. Bila je supruga i majka sina Mihaela, a nakon smrti supruga razmišljala je i o samostanskom životu.

Biskup je rekao kako je sveta Lujza poznavala „nesigurnost, unutarnje borbe, bolest, odgovornost i ljudsku krhkost“, ali se „nije zatvorila u svoju bol, nego otvorila Božjoj volji“. Upravo ju je kroz te životne kušnje Bog oblikovao za služenje siromasima.

Podsjetio je kako je njezin susret sa svetim Vinkom Paulskim bio presudan te da su zajedno stvorili „mrežu kršćanske ljubavi koja nikoga nije isključivala“. Govoreći o njihovoj suradnji, istaknuo je kako je sveti Vinko u Lujzi prepoznao „izvanrednu ženu, brzu i živahnu, uvijek spremnu ići naprijed“, koja je imala „dar organizacije i služenja siromasima“.

Biskup je spomenuo i kako je sveta Lujza povezivala seoske žene i dame iz visokoga društva u služenju potrebitima, stvarajući mrežu dobrotvornosti i zajedništva. Istaknuo je kako nije dijelila ljude prema staležu ni podrijetlu, nego je u svakome gledala dostojanstvo Božjega djeteta.

Govoreći o njezinoj duhovnosti, rekao je kako sveta Lujza „nije razdvajala kontemplaciju i djelo, oltar i siromaha, euharistiju i bolesničku postelju“, nego je željela „što više nasljedovati Isusa Krista u osobi siromaha“. To je nazvao „časnom bitkom – ljubiti Krista u čovjeku koji trpi“.

Dodao je kako se Krista prepoznaje „u gladnom, osamljenom, starom, bolesnom, ranjenom, napuštenom, odbačenom i u čovjeku koji više nema nikoga“.

Citirao je i riječi svetoga Vinka Paulskog: „Služeći siromasima, služite Kristu. Krist kojemu vi služite skriven je u osobi siromaha“, naglasivši kako to nije tek simbolika ili „lijepa misao“, nego stvarnost Evanđelja.

Govoreći o današnjem društvu, biskup je upozorio kako se „tako lako događa da ne primjećujemo čovjeka“, premda su među nama napušteni, bolesni, starije osobe bez ikoga svoga, obitelji u raspadu i ljudi „koje nitko ne pita kako su“. Takvi su, rekao je, „najbliže Kristu raspetome“.

„Crkva ne smije biti daleka. Ne smije biti hladna. Ne smije biti zaokupljena sobom“, poručio je biskup, dodajući kako je vjerna Kristu onda „kada se savije nad ranjenim čovjekom, kada pere noge, liječi rane, kada je kruh i kada otvara vrata“.

Tumačeći Pavlove riječi kako je ljubav „velikodušna i dobrostiva“, rekao je kako je upravo to „program ove Kuće dobrotvornosti“. Dodao je kako će u njezinu djelovanju trebati „puno velikodušnosti i strpljenja, tihe žrtve, praštanja i poniznosti“ svih koji će u njoj služiti, posebno spomenuvši župnika Petra Šporčića, sestru Veroniku i sve uključene volontere.

„Služiti siromahu ne znači nešto mu dati, nego dopustiti da on nas promijeni“, rekao je biskup, dodajući kako to znači „učiti ljubiti onda kada nema zahvalnosti, kada nema brzih plodova, kada je čovjek ranjen, zatvoren i nepovjerljiv“. Upravo tada, istaknuo je, „ljubav postaje kršćanska, slična Kristu koji je ljubio do kraja, bezuvjetno“.

Na kraju propovijedi biskup je molio da Kuća dobrotvornosti bude „kuća ljubavi“ u kojoj će svaka osoba biti primljena s poštovanjem i u kojoj će oni koji služe otkrivati da „ne služe samo ljudskim potrebama, nego samome Gospodinu“.

Prisjetio se i riječi svetoga Vinka koji je govorio da će siromasi kojima su sestre služile jednoga dana zagovarati svoje dobročinitelje pred Bogom govoreći: „Gospodine, evo one koja nam je pomogla iz ljubavi prema tebi.“

Zaključujući homiliju, biskup je molio da Kuća dobrotvornosti „nikada ne izgubi svoju dušu – ljubav prema Kristu i siromasima“, te završio riječima apostola Pavla: „Na kraju ostaju vjera, ufanje i ljubav. Ali najveća je među njima ljubav.“

Po završetku mise biskup je zahvalio župniku Šporčiću, sestri Veroniki iz Družbe kćeri kršćanske ljubavi sv. Vinka Paulskoga te Udruzi Depaul Hrvatska koja je pokrenula inicijativu otvaranja Kuće dobrotvornosti te vodi program pomoći i skrbi za osobe pogođene beskućništvom i socijalnom isključenošću. Depaul Hrvatska djeluje u duhu sv. Vinka Paulskoga, a kroz svoj rad nastoji „iskorijeniti beskućništvo i mijenjati živote onih koji su njime zahvaćeni“, stvarajući društvo „u kojem će svaka osoba imati mjesto koje može nazvati domom i biti dio svoje zajednice“.

Kuća dobrotvornosti u Klancu dio je toga programa pomoći i konkretne kršćanske blizine prema najpotrebnijima. Ujedno je dio projekta „Trinaest kućica“ Vinkovskoga saveza za beskućništvo.

Župnik Šporčić zahvalio je potom svima koji su pomogli ostvarenje projekta, među kojima biskupu Marku, sestri Veroniki, suradnicima i dobročiniteljima, kao i Magdaleni koja je glazbeno animirala slavlje. Govorio je i o povijesti kuće koja je tijekom godina imala različite namjene – od župne kuće do privremenoga smještaja obiteljima u potrebi – sve dok kroz suradnju sa sestrom Veronikom i korisnicima Depaula nije zaživjela kao Kuća dobrotvornosti.

Prije samoga blagoslova okupljenima se obratila sestra Veronika, zahvalivši svima koji su poduprli projekt, te pozvala brata Darija da predstavi lik i djelo svetoga Vinka Paulskoga i svete Lujze de Marillac.

Govoreći o svetoj Lujzi, brat Dario istaknuo je kako je riječ o ženi koja je živjela „istinsko prijateljstvo bez sentimentalnosti“, koja je bila „slobodna i jednostavna“, ali istodobno „odvažna i stvaralačka“. Podsjetio je kako je sveti Vinko u njoj prepoznao osobu sposobnu povezivati ljude različitih staleža u služenju siromasima.

Govorio je i o njezinoj životnoj borbi te činjenici da je bila nezakonita kći, kao i o tome kako se dugo o njoj malo govorilo, dijelom i zbog društvenih okolnosti vremena u kojem je živjela. Istaknuo je kako je sveta Lujza ostala trajno povezana sa siromašnima i malenima, a osobito sa ženama i napuštenima.

Vlč. Dario Grbac podsjetio je i na njezine riječi: „Naš Gospodin, koji se rodio u siromaštvu i napušten od stvorenja, učio me kako je čista njegova ljubav“, istaknuvši kako je upravo iz te duhovnosti nastala velika mreža kršćanske ljubavi i služenja.

Program su obogatila i djeca koja se vikendima okupljaju u Klancu zajedno s članovima, korisnicima i podupirateljima Depaula, izvodeći nekoliko glazbenih točaka.

Nakon toga uslijedio je blagoslov Kuće dobrotvornosti tijekom kojega je biskup Marko Medo prošao prostorijama kuće moleći Božji blagoslov za sve koji će ondje boraviti, služiti i tražiti pomoć.

Na kraju blagoslova zazvao je Božji blagoslov na sve okupljene, nakon čega je uslijedilo zajedničko druženje uz objed koji je priredila zajednica.