LAV XIV.

„Mir vama!“ Bio je to prvi pozdrav koji je uskrsli Isus uputio svojim apostolima (Iv 20,19). To je također prvi dar koji je uskrsli Krist ponudio svojim prijateljima i cijelom svijetu: mir. Međutim, taj dar nije bio „jeftin“; slavno tijelo Učitelja iz Nazareta nosilo je rane Muke. Prošao je kroz mržnju, nasilje i razapinjanje svijeta. Isus Krist je pretrpio nepravdu, razoružan i razoružavajući, te uskrsnuo. Poruka evanđelja bila je i ostaje dio povijesti. Danas, kao i prije dvije tisuće godina.

Mir je velika želja koja potresa brojna srca, ali je često i ugrožen, gažen i ismijavan. Danas su čak 103 države na neki način uključene u rat na Zemlji [1]. Oružje tutnji i ubija u Ukrajini, na Bliskom istoku, u Sudanu, Mjanmaru, Jemenu, Kongu i u brojnim drugim situacijama.

Moj voljeni prethodnik, papa Franjo, skovao je izraz „Treći svjetski rat u dijelovima“ kako bi opisao situaciju široko rasprostranjenog sukoba, bez presedana od završetka Drugoga svjetskog rata. Osvrćući se na svoja razmišljanja o toj temi, sada sabrana u ovoj antologiji, želim istaknuti neke aspekte koji su mi na srcu.

Prije svega, mir je odgovornost. Ako je naš prvi instinkt pred nekim problemom na koji naiđemo, pred napetošću koju doživljavamo ili uvredom koju trpimo, suditi drugima, optuživati ​​ih, pa čak i osuditi, neizbježno je da će se oko nas najprije razviti ravnodušnost, a potom i mržnja. Postoji način gledanja na stvarnost koji uništava, a ne gradi. Naprotiv, mir počinje od mene. Počinje od nas.

Sveti Augustin je govorio: „Ovo su teška vremena, teška su vremena, vremena nevolja. Živite dobro, i dobrim životom promijenite vremena: promijenite vremena i nećete se imati na što žaliti“ [2]. Ne možemo tražiti mir od moćnika svijeta ako ga sami ne počnemo živjeti, počevši od naših svakodnevnih odnosa: u našim obiteljima, u našim domovima, u našim gradovima, na mjestima gdje radimo. Mir se gradi malim svakodnevnim gestama: darovanim osmijehom, oproštenom uvredom, lijepom riječju.

Osim toga, mir se gradi istinom. Čak i oni koji vode rat tvrde da djeluju „u ime mira“. Nitko nije toliko hrabar da izjavi da želi rat radi samoga rata: čak i svjetski moćnici znaju da svaka osoba žudi za pravednošću i da želi živjeti u miru. Pogotovo nakon strašnih posljedica događaja u Hirošimi i Nagasakiju, pribjegavanje ratu sve je više „avantura bez povratka“, kako je istaknuo sveti Ivan Pavao II. [3].

Više sam puta podsjetio na snažan apel koji je sveti Pavao VI. uputio Općoj skupštini Ujedinjenih naroda. Ono što ujedinjuje ljude, primijetio je moj časni prethodnik, jest savez zapečaćen „zakletvom koja mora promijeniti buduću povijest svijeta: ne više rat, ne više rat! Mir, mir mora voditi sudbinu narodā i cijeloga čovječanstva!“ [4].

Posebno u atomskom dobu, afirmacija istine mora napredovati: mir ne donosi nuklearno oružje, nego razoružanje. Ta istina, koja se činila jasnom posljednjih desetljeća, tijekom kojih smo svjedočili nuklearnoj deeskalaciji, zasjenjena je utrkom u naoružanju koja nas danas ispunjava strahom i užasom. Kao što je napisao kantautor i pjesnik Bob Dylan, figurativno se obraćajući atomskoj bombi u jednoj od svojih pjesama: „Mrzim te jer te čovjek stvorio, i čovjek te posjeduje, i čovjek upravlja tobom“ [5].

Crkva danas ponizno postavlja svima jedno pitanje: treba li ljudska vrsta nastaviti nastanjivati ​​Zemlju? Kombinacija kibernetičke dominacije s globalnim ponovnim naoružavanjem navodi nas da ozbiljno postavimo to pitanje.

Mir traži svjedoke. Ova antologija nam to pokazuje snagom brojnih lica. Osobe o kojima je ovdje riječ, među kojima je blaženi Floribert Bwana Chui, sluge Božje Giorgio La Pira i Dorothy Day, simboli su brojnih muškaraca i žena koji su osobno poticali mir, nadvladavajući iskušenje korupcije, pomažući siromašnima i podupirući diplomaciju.

Uz poznate muškarce i žene, mir utjelovljuju i „nepoznati protagonisti“ koji su slijedili vlastitu savjest. U povijesti se već dogodilo da je svijet bio blizu nuklearne katastrofe. Kronike govore da je odluka samo jednog čovjeka, sovjetskoga časnika Stanislava Petrova, pomogla spriječiti mogući globalni nuklearni rat: bilo je to 26. rujna 1983. Radari u bunkeru u blizini Moskve, gdje je Petrov bio na dužnosti, otkrio je lansiranje nekoliko interkontinentalnih balističkih raketa iz Sjedinjenih Američkih Država prema Sovjetskom Savezu. Međutim, bila je to pogreška u sovjetskom satelitskom sustavu za određivanje položaja. Petrov je, protivno naredbama, odlučio ne prijaviti navodni napad: bila je to odluka donesena u savjesti onoga tko je znao da bi ta jednostavna gesta mogla prouzročiti milijune mrtvih.

Svijet u kojemu strojevi, ma koliko god sofisticirani i brži od nas, odlučuju bombardirati bespomoćne ljude, bio bi doista zastrašujući. Savjest samo jednoga čovjeka može vrijediti koliko cijeli svijet.

Na kraju, miru je potrebna nada. Crkva će nastaviti propovijedati ljubav prema svim muškarcima i ženama. Ako postoji nešto što svijet danas traži, vjerujem da je to poruka nade za budućnost. Gledajmo prema sutra s nadom, našavši u Isusovoj poruci jedini izvor. Jer bît je Kristova nauka sljedeće: milosrđe, ljubav, darivanje života za druge pobjeđuju smrt, izolaciju i nasilje: „Dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10).

Svima koji su u opasnosti da podlegnu iskušenju očaja pred brojnim ratovima koji se vode u svijetu, upućujem poziv koji je već papa Pio XI. uputio cijeloj Crkvi: „Zahvalimo Bogu jer nam daje da živimo u teškim vremenima. Sada nikomu nije dopušteno biti osrednji“. Neka nas Bog vodi putovima nenasilja. Neka vjernici i ljudi dobre volje nikada ne prestanu djelovati kao graditelji pomirenja. Neka svatko učini mir svrhom svojega života.

Iz Vatikana, 19. lipnja 2026.

[1] Usp. Globalni indeks mira 2026., Sydney 2026.
[2] Sv. Augustin iz Hipona, Govori, 311, 8.8.
[3] Sv. Ivan Pavao II., Molitva za mir, 2. veljače 1991.
[4] Sv. Pavao VI., Govor u Ujedinjenim narodima, 4. listopada 1965.
[5] Bob Dylan, Go Away You Bomb, 1963.