Braćo i sestre! Dragi fratri ovoga drevnog sinjskog samostana! Puče Božji!

Radost je danas stajati na ovome mjestu i predvoditi svetu misu dok se spominjemo dviju velikih obljetnica: 310. obljetnice krunjenja Gospine slike ovdje u Sinju i 120. obljetnice otkako su Hrvati u Chicagu započeli slavlje Velike Gospe, časteći Majku od Milosti – Gospu Sinjsku. Ta marijanska vjera i toplo majčinsko Gospino krilo još su nas jednom sabrali oko Gospodina – Gospodina koji nije dalek, stran i udaljen Bog, nego Bog koji je s nama, u nama i za nas.

To danas lijepo izriču svetopisamska čitanja. Bog je blizu onima koji ga zazivaju, podsjeća nas psalam koji je jutros odzvanjao u ovoj crkvi. Bog, čije su misli mnogo savršenije, svetije i uzvišenije od naših ljudskih misli, odlučio je premostiti tu veliku udaljenost između onoga što je njegovo i onoga što je naše, tu provaliju koja dijeli nebo i zemlju, tu duboku jamu koja odvaja božansko od ljudskoga. Upravo je to, dragi prijatelji, radosna vijest evanđelja, upravo je to radosna vijest Isusa Krista: Bog je među nama kao milosrdni Otac, Bog je za nas kao ponizni Spasitelj, Bog je u nama kao životvorni Duh. Bog nas ne ostavlja, nego u svakom vremenu i svakom trenutku hodi s nama. Ne plaća nam prema našim zaslugama, kako smo slušali u evanđelju, nego nam po obilju svoje ljubavi daruje milost na milost.

Da je Bog s nama, svjedoči nam i povijest ovoga svetišta, povijest ove pobožnosti, povijest našega zajedničkog hoda s Gospodinom. Od davnine je naš narod kršćanski narod. Stoljećima srce ovoga puka kuca u ritmu otkucaja Presvetoga Srca Kristova. Povezanost našega naroda s Bogom, koji nam trajno ostaje blizak, na osobit se način očituje u marijanskoj pobožnosti. Duša kršćanskoga čovjeka prepoznala je da je Krist ondje gdje je njegova Majka i da ondje gdje nema mjesta, ljubavi i pobožnosti prema Gospi nema ni Isusa. Bog, koji nikada ne ostavlja svoj narod, svoju privrženost nama, svojim vjernicima, osobito očituje u Marijinoj prisutnosti u Crkvi. Marija ostaje jasan znak nade posrnulom čovječanstvu; ona ostaje svjetionik na našim životnim putovanjima i sigurna luka u našim olujama. Marija, jer je Majka, jer je Isusova Majka, trajno ostaje i našom Majkom; ostaje ona po kojoj i mi ćutimo Božju blizinu i Božju brigu za nas.

Znao je to i dobro osjećao naš čovjek. Zato je uvijek uza se imao Mariju, časteći je onim lijepim imenom kojim nazivamo samo nju – Gospa. Marija je Gospa. Ona je lijepa i čista, sveta i neokaljana; ona je pralik onoga na što Bog i nas poziva; ona je najsjajniji biser čovječanstva. Takvu Mariju uvijek trebamo uza se. Takvu su Mariju trebali oni koji su pred moćnom silom, ostavivši pitomu Ramu, došli u ovaj cetinski kraj. Takvu su Mariju – Gospu – imali uza se oni hrabri branitelji Sinja koji vjerom u njezin zagovor obraniše ovaj grad. Toj su Gospi prije 310 godina darovali zlato koje otada resi njezin mili lik.

Toj su Gospi svoje korake povjerili i hrvatski iseljenici u Chicagu kada su prije 120 godina započeli slavlje Velike Gospe, utječući se Gospi Sinjskoj. Toj smo Gospi i mi, novi naraštaji, o ovoj velikoj obljetnici iskazali čast okrunivši njezin lik krunom koja je izraz vjere ovoga naraštaja naših ljudi, zahvala za tolike uslišane molitve, svjedočanstvo Božje blizine po Marijinoj prisutnosti te, na koncu, naša molitva za sadašnji i budući trenutak. Radostan sam stoga što danas, zajedno sa skupinom vjernika iz Chicaga, mogu moliti Gospu i slaviti svetu misu ovdje, odakle je pobožnost Majci od Milosti potekla i razlila se našom vjerničkom zajednicom koja, iako daleko od domovine, ne odstupa od ideala vjere i slobode.

Krist nam danas u evanđelju govori o svojem vinogradu. Vinograd je to u kojem Bog želi uvijek djelovati. Međutim, Bog djeluje preko ljudi koje poziva u zajedništvo sa sobom. Bog ne djeluje silom. Njegov je način poziv jer poštuje našu slobodu. Bog istodobno ne mjeri kao što mjerimo mi ljudi. Ne samo da nam ne plaća prema našim zaslugama nego nam, štoviše, vrlo često daje i ono što sami ne znamo i ne umijemo moliti. To nam se često otkrije u malenim, svakodnevnim stvarima.

Jedan je naš stariji fratar u Chicagu znao pripovijedati kako je obilazio roditelje brojnih naših župljana diljem domovine, osobito u vrijeme kada naši ljudi nisu mogli često dolaziti kući. U jednom domu, u Gospinu rodnom kraju, u Rami, jedan ga je starac upitao: „Jesu li moja djeca koja žive tamo, u tome dalekom svijetu, nedjeljom s vama u crkvi?“ Starac se obradovao kada je čuo da jesu. Ti su ljudi slobodni Božji poziv čuli u svojem roditeljskom domu, ali mu se nisu oglušili niti mu se oglušuju ni danas, toliko godina poslije.

Čvrsto vjerujem da je upravo Gospina prisutnost, ta blaga i mila majčinska snaga, spasila tolike naše ljude u iseljeništvu, očuvavši u njima i ono ljudsko i ono božansko. Tome je čovjeku svećenikov odgovor vjerojatno bio i više od uslišane molitve: bio je odgovor i na onu molitvu koju možda ni on sam nije znao uputiti Bogu.

Poznata je ona šaljiva zgoda o razgovoru Krista i svetoga Petra, koju su nam na vjeronauku znali pripovijedati naši vjeroučitelji. Krist se tako jednoga dana požalio svetom Petru da je ovaj u zajedništvo svetih, u raj, pripustio mnoge koji svojim životom nisu zaslužili biti dionicima nebeske radosti. Petar mu je odgovorio: „Gospodine, ja sam čuvao vrata, ali tvoja je Majka mnoge ubacila kroz prozor.“

Dok gledam povijest slavlja Velike Gospe i dok promišljam o tome velikom vinogradu nepoznatoga svijeta u koji su došli raditi toliki naši ljudi, pred očima mi se stvara slika Gospe koja čuva tolike duše naših sunarodnjaka kako ih varave prilike novoga svijeta ne bi odvele na životne stranputice. Gospa je ona koja nas je branila od svijeta i koja nas je pozivala u Očevo krilo o prvoj, o trećoj, o šestoj i svakoj uri. Uvijek i na svakome mjestu.

Zato je ovaj današnji dan zapravo naše zahvalno hodočašće Majci od Milosti – Gospi Sinjskoj. Više od stotinu godina Božji je puk u Chicagu molio iste riječi koje i vi molite ovdje, u ovome svetištu: „Ovi uresi od zlata kojima tvoja djeca uresiše tvoju sliku znak su primljenih milosti.“ Radosni smo što možemo kazati da se i u Chicagu, o 120. obljetnici proslave Velike Gospe, ispuniše riječi ove molitve. Zlato koje smo donijeli i darovali Gospi znak je našega povjerenja u njezin zagovor i naše vjere u Božju prisutnost među nama.

U tome su zlatu otopljeni naši strahovi i nemiri, sjedinjene su naše čežnje i molitve, a vidljivim je znakom obuhvaćena naša zahvalnost njoj po kojoj trajno otkrivamo da je Bog dobar, da nas ljubi i da se raduje kada mu otvorena srca želimo služiti, gradeći civilizaciju i zajednicu ljubavi – zajednicu koja drugima ne uskraćuje blagoslov, nego se raduje kada Bog svojom dobrotom obasipa i drugoga.

Neka se ove dvije krune, ova sinjska i ona čikaška, danas ujedine u pjesmu molitve i zahvalnosti Bogu koji i danas ostaje u nama, među nama i za nas po daru Majke od Milosti. I neka nas njezin zagovor vazda prati. Amen.