Protumačio je kako u proslavi Uznesenja vidimo da Bog najvećom slavom kruni one koji su istinski ponizni, no pritom je jasno razgraničio pravu poniznost od njezinih surogata:

„Valja naglasiti da poniznost nije poniženje, kako nam to u posljednje vrijeme nastoje sugerirati neki od onih glasova koji profitiraju na oholosti i kojima poniznost smeta. Nije poniznost ni u napadnim pobožnostima, dugim molitvama i nabrajanjima, trčanjima od jednog svetišta do drugog ili posjećivanjima svih mogućih karizmatika i iscjelitelja koji se pojave. Nije poniznost ni u glumljenome pobožnom stavu sklopljenih ruku dok klečim na koljenima i umilno spuštam pogled prema tlu, a moja djela razotkrivaju strahotu bolesnog uma koji zlostavlja drugo ljudsko biće i čini u nebo vapijući grijeh.“

Mons. Subotičanec podcrtao je kako prava poniznost ne bježi od istine i priznanja vlastitoga zla učinjenog bližnjemu, ali i čitavom stvorenom svijetu. Podsjetio je da je zemlja čovjeku privremeni dom na putu prema vječnosti te da se taj dom mora čuvati s ljubavlju, zahvalnošću i odgovornošću. Istinska poniznost, istaknuo je, izvire isključivo iz trajne, svakodnevne povezanosti s Bogom i poslušnosti Njegovoj volji po uzoru na Gospu.

U homiliji je detaljno analizirao čovjekovu narav i njegovu trajnu potrebu za Božjom blizinom, povezujući starozavjetna čitanja s novozavjetnom ulogom Blažene Djevice Marije.

Istaknuo je kako čovjek u svojoj naravi nosi duboku, iskonsku čežnju za povezanošću s Bogom. Čak i kada u potpunosti ne razumije što u sebi osjeća, čovjek traži sigurnost da je Bog njegov stalni pratitelj na životnim putovima, da korača uz njega i da na Njega u svakom trenutku može računati. S druge strane, pojasnio je mons. Subotičanec, sam Bog sije to sjeme u ljudsko srce jer ne može i ne želi biti udaljen od svoga stvorenja, već mu neprestano želi biti blizu.

Osvrćući se na prvo misno čitanje iz Prve knjige Ljetopisa o kralju Davidu koji u velikoj svečanosti prenosi Kovčeg saveza u pripremljeni šator na jeruzalemskom brdu, mons. Subotičanec podsjetio je na čovjekovu povijesnu potrebu da unutarnje duhovne osjećaje pretvori u opipljivu stvarnost. Kroz povijest čovjek stvara simbole, posvećuje predmete, gradi žrtvenike i hramove te obilježava sveta mjesta kako bi stvorio materijalno uporište i utjehu Božje prisutnosti.

Polazeći od te slike, generalni vikar postavio je okupljenim hodočasnicima ključno pitanje: „Gdje uistinu Bog boravi?“ Premda svaki kršćanin još od vjeronauka zna temeljnu istinu da je Bog sveprisutan, mons. Subotičanec je upozorio na raskorak između te spoznaje i načina na koji suvremeni čovjek uistinu živi.

„Ako promotrimo zbivanja oko sebe, od globalne i društvene razine do naših obiteljskih i osobnih odnosa, ako se osvrnemo na način života suvremenog čovjeka i njegovo ponašanje općenito, doista izgleda kao da smo Boga zaključali u crkve i pustili ga da tamo samuje od nedjelje do nedjelje, od blagdana do blagdana, jer to je njegovo boravište. A mi u međuvremenu imamo svoja boravišta u kojima nam on nije potreban“, upozorio je mons. Subotičanec.

Dodao je kako se čovjek najčešće tek u graničnim i teškim trenucima vlastite nemoći i bijede, kada nestanu svi drugi odgovori, sjeti postaviti pitanje gdje je Bog i je li ga napustio.

„Ne, nije nas napustio. Nema ga ondje gdje ga čovjek samovoljno želi smjestiti. Bog je tamo gdje On želi biti, a On želi boraviti u ljudskome srcu“, poručio je, istaknuvši kako je upravo Marija istinski, živi Kovčeg Saveza – najsvetije boravište u koje se Bog nastanio, Bogorodica i Bogodonosteljica koja pokazuje da Bog prebiva u čistom, poslušnom i poniznom srcu.

Podsjetio je kako Marijina poslušnost nije bila vezana samo uz trenutak naviještenja, nego uz cjelokupni zemaljski hod s Isusom – sve do podnožja križa, gdje je probodenim majčinskim srcem gledala Njegovu muku, cjelivala rane na Njegovu mrtvom tijelu te naposljetku dočekala zoru uskrsnuća. Zbog te potpune sjedinjenosti s Kristom, Marija je s Njim pobijedila grijeh i smrt te je proslavljena na nebesima.

Tumačeći evanđeoski ulomak o ženi iz mnoštva koja je u zanosu prekinula Isusa uzvikom: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!“, mons. Subotičanec je pojasnio kako je ta reakcija bila plod oduševljenja istinom koja liječi i mijenja čovjeka. No, podsjetio je i na Isusov konačni odgovor i poziv svima: „Još blaženiji oni koji slušaju Božju riječ i čuvaju je.“

„Daj nam, Gospodine, po Gospinu zagovoru svako zdravlje duše i tijela, ponizno, poučljivo i poslušno srce, iskrenu vjernost, odanost i zahvalnost. Daj da budemo znak tvoje prisutnosti i ljubavi u ovome svijetu, da čuvamo i vršimo Božju riječ i svetu volju Njegovu. O Marijinu zagovoru, otvori nam vrata neba i na kraju našeg putovanja ovom dolinom suza primi i nas u svoj vječni zagrljaj, gdje ćemo uživati radost gledanja tvoga lica u zajedništvu sa svim blaženima i svetima“, zaključio je homiliju mons. Subotičanec.

Misu je koncelebrirao župnik i upravitelj svetišta don Ante Omazić.

Uoči Velike Gospe više tisuća vjernika i hodočasnika iz Šibenika, okolnih mjesta i cijele Šibenske biskupije hodočastilo je u to marijansko svetište Šibenske biskupije.

Uočnica Velike Gospe u svetištu u Vrpolju završila je euharistijskim klanjanjem koje je predvodio župnik u Srimi don Šime Pleadin, izvijestili su iz Šibenske biskupije.