Kanonski mandat na određeno vrijeme primilo je četvero svećenika, tri redovnice i devetero laika, dok je jedan laik primio kanonski mandat na neodređeno vrijeme, do opoziva. Prigodnu riječ uputila je i predstojnica Katehetskoga ureda Riječke nadbiskupije Ksenija Rukavina Kovačević, a misno je slavlje glazbeno animirao bend vjeroučitelja.

Polazeći od Evanđelja o Ivanu Krstitelju, nadbiskup je u homiliji govorio o svijetu u kojemu su živjeli Ivan i Isus – svijetu obilježenom političkom moći, osobnim interesima i isprepletenošću različitih utjecaja. U takvu okruženju, istaknuo je, nije bilo lako govoriti i živjeti drugačije. Ivan Krstitelj bio je čovjek koji je govorio istinu i onda kada ona nije bila ugodna moćnicima. Zbog toga je na kraju svojega života platio visoku cijenu. Nakon njega dolazi Isus koji također govori istinu, ali istodobno staje na stranu malenih i obespravljenih, a ne onih koji ih tlače, poručio je nadbiskup.

U nastavku je upozorio da svaka želja za promjenom i obnovom nailazi na otpor te da se to može vidjeti i u životu Crkve. Podsjetio je na Drugi vatikanski sabor i pontifikat pape Franje, istaknuvši da se s otporom prema obnovi susrećemo i danas. U tom smislu, govoreći o poruci Ivana Krstitelja, nadbiskup je istaknuo njezinu konkretnost. Onima koji imaju dvije haljine govori da jednu podijele s onima koji nemaju, carinicima da ne uzimaju više nego što im je određeno, a vojnicima da nikomu ne čine nasilje, nikoga lažno ne optužuju i budu zadovoljni svojom plaćom. Ivanova poruka tako nadilazi upozorenje Herodu. Ona se odnosi na sve ljude i poziva na dijeljenje, poštenje te na odgovorno služenje moći i položajem koji nam je povjeren. Isus, međutim, ide još dalje. Program svijeta koji naziva Kraljevstvom Božjim osobito se prepoznaje u Blaženstvima i Govoru na gori. To je svijet u kojemu nisu blaženi moćni i silni, nego siromašni duhom, krotki, milosrdni, mirotvorci te oni koji gladuju i žeđaju za pravednošću.

„Između Ivana i Isusa ipak postoji razlika. Ivan je oštar i nepopustljiv. Isus nas iznenađuje blagošću i milosrđem“, istaknuo je nadbiskup, dodajući da upravo ta razlika određuje i kršćanski poziv: „Mi nismo pozvani biti sljedbenici Ivana Krstitelja, mi smo pozvani biti sljedbenici Isusa Krista.“ Božje se kraljevstvo, naglasio je nadbiskup Uzinić, ne dokazuje prvenstveno riječima ni nadmudrivanjem. Ono treba postati vidljivo u onome što se događa među ljudima i po njihovu djelovanju.

Govoreći o izazovima suvremenoga svijeta, nadbiskup je istaknuo da naše vrijeme nije isto kao vrijeme Ivana Krstitelja i Isusa, niti je današnje vrijeme isto kao vrijeme Crkve prijašnjih razdoblja. Stoga je potrebno tražiti konkretne odgovore za današnji trenutak. U tom je kontekstu spomenuo encikliku pape Lava „Magnifica Humanitas“ te dvije biblijske slike: kulu Babilonsku i grad u kojemu Bog i čovjek prebivaju zajedno.

Prva slika predstavlja svijet koji se želi graditi bez Boga i protiv čovjeka, oslanjajući se na moć, kontrolu i vlastite interese. Druga govori o zajedničkoj izgradnji u kojoj se čuvaju dostojanstvo osobe, pravednost i bratstvo. Taj izbor, istaknuo je nadbiskup, nije samo pitanje velikih političkih, gospodarskih ili tehnoloških sustava. On se događa svakodnevno – u obiteljima, redovničkim i biskupijskim zajednicama, u kolektivu vjeroučitelja, u školskom kolektivu i u svakom razredu.

„Svaki od nas svojim odlukama, riječima i postupcima sudjeluje u gradnji jednog ili drugog svijeta“, poručio je nadbiskup dodajući da vjeroučitelji mogu učiti pažnji, tišini, dijalogu i odgovornosti. U svijetu u kojemu se djeca teško usredotočuju, vjeroučitelji ih mogu učiti pažnji. U svijetu stalne buke mogu ih učiti tišini i slušanju. U svijetu brzih odgovora mogu ih učiti postavljanju pitanja i razmišljanju. U svijetu u kojemu se drugoga lako pretvara u protivnika mogu ih učiti dijalogu i poštovanju. „Tko će u školi to činiti ako to neće činiti vjeronauk?“ upitao je nadbiskup.

Vjeroučitelji su pozvani učenike učiti i da nema istinske slobode bez odgovornosti. U svijetu usmjerenom na uspjeh, posjedovanje i samopromociju mogu im pomoći otkriti vrijednosti umjerenosti, zajedništva, služenja i općega dobra. A u svijetu koji čovjeka lako zatvara u ono vidljivo i korisno mogu ih otvoriti transcendenciji. To je, naglasio je, više od prenošenja sadržaja vjere. To je odgoj čovjeka i odgoj vjernika – jedan od načina na koji se danas može nastaviti ono što su u svoje vrijeme, svaki na svoj način, činili Ivan i Isus.

U završnom dijelu homilije nadbiskup se ponovno vratio svetomu Ivanu Krstitelju. Njegova smrt nije mučeništvo samo zato što mu je odrubljena glava. Ona je mučeništvo zato što je Ivan bio svjedok – svjedok riječju, a još više svojim životom i smrću. „A biti svjedok, to je poziv za svakoga kršćanina, a na osobit način to je poziv za vas, vjeroučitelji“, rekao je. U tom je svjetlu protumačio i kanonski mandat koji vjeroučitelji primaju. To nije samo ovlaštenje potrebno za predavanje vjeronauka, nego i „mandat za svjedočenje“. Vjeroučitelji su poslani ne samo govoriti učenicima o Isusu Kristu, nego svojim životom i djelovanjem pripravljati njegov dolazak u njihove živote. Pozvani su ne samo navješćivati Kraljevstvo Božje nego svojim odnosom prema učenicima omogućiti da oni sami prepoznaju što je Kraljevstvo Božje i kako ono izgleda, rekao je nadbiskup.

U tom smislu, istaknuo je nadbiskup, vjeroučitelji su pozvani odgajati za umjerenost i osjećaj za granicu, za priznavanje prava drugoga i onih koji će doći poslije nas, za slobodu i odgovornost, otvorenost transcendenciji i općem dobru te za zajedništvo i odnose ispunjene povjerenjem.

Zaključujući homiliju, nadbiskup je poslanje vjeroučitelja povezao s poslanjem Ivana Krstitelja: „Ivan Krstitelj je pripravljao put Gospodinu, vaše je poslanje na svoj način isto – pripravljati put Gospodinu u životima djece i mladih koji su vam povjereni.“ Takvo svjedočenje ne mora nužno značiti mučeništvo prolijevanjem krvi, iako i danas postoje kršćani koji svoju vjeru moraju svjedočiti na taj način. Svjedočenje, međutim, uvijek traži svojevrsno „mučeništvo života“ – vjernost istini, strpljivost, odricanje od sebe i spremnost služiti i onda kada se to ne vidi i ne priznaje.

Zato je, zaključio je nadbiskup, važno učiniti sve kako bi učenici i mladi, zajedno sa svojim školskim kolektivima, u vjeroučiteljima susretali vjerodostojne svjedoke koji će im pokazati da je moguće živjeti drugačije – u istini, slobodi, odgovornosti, zajedništvu i ljubavi. „To je mandat koji danas primate ili kojega se danas prisjećate, kojega danas obnavljate. I to je mandat koji svi mi, kao Kristovi učenici, uvijek iznova trebamo primati i obnavljati.“, zaključio je nadbiskup.

Ovogodišnji Katehetski dan bio je i prigoda za zahvalnost vjeroučiteljicama laikinjama koje nakon školske godine 2025./2026. odlaze u mirovinu. Riječ je o Katici Dessardo, Gabrijeli Adulmar i Božani Zečević, koje su svoj vjeroučiteljski poziv ostvarivale u osnovnim školama. Nadbiskup i predstojnica Katehetskog ureda posebno su im zahvalili za njihov rad i služenje, prenosi Ured za odnose s javnošću Riječke nadbiskupije.