U emisiji su uz vlč. Dogana bili komunikolog Davor Trbušić sa Sveučilišnog odjela za komunikologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i klinička psihologinja i psihoterapeutkinja Dorotea Bratuša Juraj iz Centra za zdravlje mladih u Domu zdravlja Zagreb – Istok. Vlč. Dogan u emisiji je istaknuo da Hrvatska biskupska konferencija ima svoj Nacionalni ured za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba. Ono je, pojasnio je, zapravo savjetodavno tijelo od kojeg svaki biskup može zatražiti pomoć, ali što se tiče ovlasti, za sam slučaj mjerodavnost je uvijek dijecezanskog biskupa.
Vlč. Dogan za Hrvatski radio govorio o temi seksualnog zlostavljanja u Crkvi
Foto: Hrvatski radio // B. Jančić, Ilija Dogan, Dorotea Bratuša Juraj, Davor Trbušić
Zagreb (IKA)
Zamjenik generalnog tajnika Hrvatske biskupske konferencije i crkveni pravnik vlč. Ilija Dogan sudjelovao je u ponedjeljak 7. rujna u emisiji Hrvatskoga radija „Susret u dijalogu“ posvećenoj temi seksualnog zlostavljanja u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, objavljeno je na portalu Hrvatskoga radija.
Kad je riječ o izricanju mjera predostrožnosti i prethodne kanonske istrage, kada još nije počeo kazneni postupak, vlč. Dogan je istaknuo da kanonsko i crkveno zakonodavstvo traži ozbiljnu procjenu situacija i da ona ne ostavlja prostora za pasivnost. Ako se utvrdi da bi prijavljena osoba i njezin ostanak na službi mogao štetiti prije svega samoj žrtvi ili bi mogao štetiti svjedocima ili samoj istrazi ili bi moglo štetiti i njemu samom, budući da ima pravo na pravednu istragu i pravedan postupak, onda crkveni poglavar može djelovati, mjerama predostrožnosti i maknuti svećenika sa službe. Dodao je kako smatra da je to pitanje pastoralne razboritosti dok ne završi cijeli kanonski postupak.
Na pitanje je li u nekim slučajevima nedostajalo te pastoralne razboritosti kod biskupa, vlč. Dogan je istaknuo da ne može ulaziti u pojedine odluke onih koji su za to odgovorni te je naglasio da je crkveno zakonodavstvo vrlo jasno i daje mogućnosti. Također je istaknuo kako smatra da bi se vjernicima trebale dati istinite informacije, pazeći pritom da se ne daju detalji koji bi mogli povrijediti prije svega samu žrtvu, njezino dostojanstvo, ali koji bi mogli štetiti i samoj istrazi.
„Svima nama je cilj da se svako zlostavljanje istraži, da se utvrde činjenice i da onaj koji je počinitelj, ako mu se dokaže, da se uistinu kazni pravednom kaznom, jer svako zlostavljanje je zločin i tu nema opravdanja. Dakle, nema opravdanja ni za onoga tko je počinio ni za onoga tko je eventualno prešutio“, poručio je.
Vlč. Dogan je pozvao biskupije na suradnju s policijom i državnim odvjetništvom te potvrdio da svećenici mogu kazneno odgovarati pred državnim sudovima, kao i da u teškim slučajevima prema kanonskom pravu mogu biti otpušteni iz kleričkog staleža. One koji imaju bilo kakva saznanja ili su pretrpjeli zlostavljanje pozvao je da to prijave nadležnim državnim tijelima, a za svaku pomoć na raspolaganju je Nacionalni ured za zaštitu maloljetnika i odraslih ranjivih osoba i biskupijski povjerenici za zaštitu maloljetnika.
Komunikolog Trbušić je poručio da Crkva mora biti svjesna da ako ona nije izvor informacija, onda će netko popuniti taj informacijski vakuum. Dodao je da su seksualna zlostavljanja unutar Katoličke Crkve anomalični događaji koji imaju potencijal velike štete, narušavaju moralna očekivanja javnosti, izazivaju bijes, ljutnju, ogorčenje i druge negativne emocije. Svaka takva situacija, dodao je, generira potražnju za informacijama.
Istaknuo je da vjernici žele u tim situacijama čuti svoju Crkvu, svoju biskupiju, žele čuti svog biskupa, žele ga vidjeti kako se on postavlja nad tim problemom, žele vidjeti da on preuzima eventualnu odgovornost za ishode te krize. Naglasio je da šutnja nikada nije dobra strategija u kriznom komuniciranju zato jer potiče sumnju i implicira da se nešto skriva.
Psihologinja Bratuša Juraj pojasnila je zašto žrtve zlostavljanje prijavljuju vrlo često s velikim vremenskim odmakom. Među razlozima su trauma, sram, strah, ovisnost o vjerskoj zajednici, nedostatak povjerenja te čimbenici povezani s razvojnim razdobljem u kojem se zlostavljanje dogodilo, istaknula je.
Dodala je kako istraživanja navode da prosječno odgađanje prijavljivanja traje od 10 do 15 godina, a ponekad i do 20 godina. Činjenicu da se žrtve najčešće obraćaju medijima i na taj način traže za sebe pravdu Bratuša Juraj tumači kao gubitak povjerenja u institucije, osobito ako žrtve nisu dobile podršku tamo gdje su je prvo tražile, objavljeno je na portalu Hrvatskoga radija.
Podijeli članak
