Dan hrvatskih mučenika

Udbina, 12. rujna 2026.

1. čit. Post 4,1-10

2. čit. Hebr 12,18-19, 22-24

Ev. Iv 19, 31-37

Preuzvišeni biskupe Marko!

Draga subraćo nadbiskupi i biskupi!

Draga braćo svećenici!

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!

Dragi vjernici koji ste s nama povezani putem radija, televizije i drugih sredstava društvenoga priopćavanja!

 1. Udbina – mjesto molitve, pamćenja i nade

Okupili smo se danas na Udbini, mjestu koje je postalo važnim hrvatskim svetištem molitve i nade, zahvalnoga spomena i čišćenja pamćenja. Pred Gospodina i danas donosimo dugu, tešku, nerijetko krvavu i bolnu povijest hrvatskoga naroda.

Današnja Božja riječ pokazuje nam kako tu povijest staviti pred Boga. Knjiga Postanka govori o krvi pravednoga Abela koja viče sa zemlje (usp. Post 4, 10); Poslanica Hebrejima vodi nas Kristu i njegovoj krvi, „koja snažnije govori od Abelove“ (Heb 12, 24); a Evanđelje nas dovodi pod križ, pred probodeni Kristov bok iz kojega je potekla krv i voda (usp. Iv 19, 34). Od Abelove krvi koja vapi za pravdom do Kristove krvi koja otvara put oproštenju i novomu životu, Božja riječ uči nas pamtiti žrtve, čuvati istinu i tražiti pravdu, ne dopuštajući da posljednju riječ imaju mržnja i smrt već Krist, život i uskrsnuće.

U našoj je hrvatskoj povijesti bilo mnogo vjernosti, junaštva, žrtve i ljubavi prema Domovini, ali i nepravedno oduzetih života, razorenih obitelji, sakrivanih i neobilježenih grobova kao i rana koje još nisu zacijelile. Na Udbinu dolazimo iz različitih krajeva i obiteljskih povijesti, kao potomci poginulih, nestalih, protjeranih, zatočenih, progonjenih i nepravedno osuđenih.

Među nama su danas i hrvatski branitelji koji su stali u obranu naše Domovine, naših obitelji, domova i slobode. S osobitim poštovanjem danas mislimo na hrvatske ratne vojne invalide i sve osobe s invaliditetom kao posljedicom Domovinskoga rata. Njihove nas rane podsjećaju da rat ne završava kada utihne oružje: njegove posljedice ostaju u tijelu, duši i sjećanju, u obitelji i svakodnevnom životu. Mislimo i na one koji još traže posmrtne ostatke svojih najbližih i čekaju da im zapale svijeću na poznatom grobu.

Pred Boga, dakle, ne donosimo samo prošlost, nego i sebe koji povijest nosimo u mislima i  srcu. Ne dolazimo, dakako, na Udbinu obnavljati mržnju, prebrojavati tuđe krivnje ni patnju svojih predaka pretvarati u razlog novih podjela. Dolazimo moliti, zahvaliti Bogu i istinu svoje povijesti staviti pred jedinoga pravednog i milosrdnog Suca, kako bismo iz nje učili nikomu ne željeti ili nanositi zlo, niti činiti nepravdu. Dolazimo učiti kako dobrim pobjeđivati zlo i Zloga.

Danas zajedno osobito zahvaljujemo Bogu za naše svece i mučenike, za one koji su u najtežim vremenima ostali vjerni Kristu, Crkvi, savjesti, Domovini i narodu te nisu dopustili da im nasilje oduzme dostojanstvo, progonstvo ugasi vjeru ili ih mržnja učini sličnima progoniteljima i mučiteljima. Sveti Ivan Pavao II. među mučenicima našega vremena spominje i mnoge bezimene, kako ih on naziva, „nepoznate vojnike velike Božje stvari“ (Tertio millennio adveniente, br. 37). Želimo zahvaliti Gospodinu za sve te „nepoznate vojnike velikane Božje stvari“ iz našega naroda i povijest.

2. Istina, pravda, oproštenje i čišćenje pamćenja

Draga braćo i sestre!

Nakon što je Kajin ubio Abela, Bog ga pita: „Gdje ti je brat Abel?“ (Post 4, 9). Kajin odgovara: „Ne znam… Zar sam ja čuvar brata svoga?“ (Post 4, 9). Ali Bog čuje i ono što čovjek želi prešutjeti i o čemu govori neistinu. „Slušaj!“, odgovara Bog Kajinu, „Glas krvi brata tvoga viče sa zemlje k meni“ (Post 4, 10). Prolivena se krv ne može izbrisati, proglasiti nevažnom i s njom manipulirati. Ona zahtijeva istinu, pravdu i odgovor savjesti. Zato Bog i nas danas pita gdje su naša ubijena, nestala i nepravedno osuđena braća i sestre te jesmo li spremni čuvati njihovo dostojanstvo, istinu o njihovu stradanju i pronaći im dostojno počivalište.

Poslanica Hebrejima govori da nismo pristupili gori obavijenoj tamom, nego „gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom“ (usp. Heb 12, 18 – 19.2 2). Ni na Udbinu ne dolazimo ostati zarobljeni u tami prošlosti, nego svoje rane i pokojne donijeti pred Boga živoga.

Uz mučenike hrvatskoga naroda molimo i za sve poginule u svim ratovima na području naše Domovine, bez obzira na vojsku, narod ili političku stranu kojoj su pripadali. Naša molitva, dakako, ne znači da izjednačavamo dobro i zlo, napadača i žrtvu, obranu i agresiju. Zločin treba nazvati zločinom, utvrditi odgovornost počinitelja, a nevinu žrtvu priznati nevinom žrtvom. Evanđelje nam ne dopušta da navještaj o Kraljevstvu nebeskom koristimo za prekrivanje, opravdavanje ili umanjivanje zla. Evanđelje i svi obredi koji iz njega proizlaze ne mogu biti pokrov pod kojim se zlo skriva i krivica umanjuje ili negira, nego svjetlo u kojem se ono razotkriva. Istina nam, međutim, nije dana da njome raspirujemo mržnju ili opravdavamo osvetu, nego da u njezinu svjetlu iskažemo poštovanje žrtvama, otvorimo put pravednosti i gradimo pomirenje koje ne počiva na zaboravu, nego na priznanju istine, kajanju i obraćenju.

Drugo nas današnje čitanje vodi Isusu, Posredniku novoga Saveza, i njegovoj krvi „koja snažnije govori od Abelove“ (Heb 12, 24). Abelova krv vapi za pravdom, a Kristova, ne dokidajući pravdu, otvara put oproštenju, obraćenju i pomirenju. Ona ne prešućuje zlo, ali na njega ne odgovara novim zlom.

Evanđelje nas vodi pod Isusov križ. Vojnik je Isusu kopljem probio bok „i odmah poteče krv i voda“ (Iv 19,34), kako nam svjedoči sv. Ivan. Iz probodenoga Srca Isusova ne izvire osveta, nego novi Božji život i milosrđe koje ponovno povezuje ljude. Krist ne skriva svoje rane niti nakon uskrsnuća – dapače, nosi ih u nebo – niti nasilje proglašava nevažnim, ali upravo iz njegove otvorene rane izvire mogućnost novoga početka. Božja ljubav ne dopušta da pretrpljeno zlo odredi naš odgovor i postane izvorom novoga zla. Kristova prolivena krv i nas poziva na put pomirenja i oproštenje.

Oprostiti ne znači tvrditi da se zločin nije dogodio, da trebamo izbrisati sjećanje, zanijekati odgovornost ili odustati od pravednog sudskog postupka. Oprostiti znači ne dopustiti da zlo, nakon što je razorilo život žrtve, nastavi živjeti u srcima novih naraštaja; znači osloboditi pamćenje od otrova mržnje.

Oprost je dug i bolan put koji se ne može nametnuti ni ubrzati, osobito onomu tko nosi otvorenu ranu. Crkva moli za sve žrtve i pokazuje na raspetog Krista  i smjer kojim kršćanin  treba ići: ne prema osveti, nego prema slobodi srca; ne prema zaboravu, nego prema pamćenju oslobođenom mržnje. Sveti Ivan Pavao II. govorio je o takvom „čišćenju pamćenja“ (Incarnationis mysterium, br. 11), kako bi ono postalo prostorom pomirenja i našeg opreza na koji nas upućuje poslanica Hebrejima kada kaže: „Pripazite da se tko ne sustegne od milosti Božje, da kakav gorki korijen ne proklija pa unese zabunu i zarazi mnoge“ (Hebr. 12, 15).

3. Što mučenici danas traže od nas?

Draga braćo i sestre!

Kada bismo se s Udbine danas razišli samo spomenom na prošle događaje, a ne bismo se zapitali što žrtva mučenika znači za naš život, naše bi hodočašće ostalo nedovršeno.

Božje pitanje: „Gdje ti je brat tvoj?“ (Post 4, 9), najprije nas vraća ljudima koji su nam najbliži. Gdje je muž ili žena od koje okrećemo glavu? Gdje su brat ili sestra s kojima smo prekinuli komunikaciju? Gdje je susjed s kojim se godinama sporimo? Gdje su osobe koje ogovaramo i klevećemo? Gdje je siromašan, bolestan, ponižen i napušten čovjek?

Ne možemo častiti mučenike i žrtve kojima je nasilno oduzet život, a ostati ravnodušni prema ugrožavanju ljudskoga života danas: prema pobačaju, eutanaziji, obiteljskom ili bilo kojem drugom nasilju; prema zanemarivanju starijih i bolesnih, patnji siromašnih, prognanih i napuštenih. Svaki ljudski život, od začeća do prirodne smrti, nosi neotuđivo dostojanstvo jer je čovjek stvoren na sliku Božju (usp. Post 1,27).

Božje pitanje „Gdje ti je brat tvoj?“  (Post 4,9) nas ne može ostaviti ravnodušni ni pred duhovnim siromaštvom naše europske civilizacije, gubitkom smisla, odricanjem i gaženjem kršćanskih korijena iz kojih je izrastao velik dio naše kulture i bogate baštine. Čovjek ne živi samo od materijalne sigurnosti. Potrebni su mu istina, ljubav, pripadnost, nada i otvorenost Bogu. Bez tih se temelja osiromašuju pojedinac, obitelj, narod i cijelo društvo.

„Gdje ti je brat tvoj?“ (Post 4, 9) – pita nas Bog i onda kada korupcija i gospodarski kriminal zajedničko dobro pretvaraju u privatnu korist; kada se radniku uskraćuje pravedna plaća; kada poštenje ustupaju mjesto vezama, pogodovanju i mitu. Nepravda nanesena čovjeku ujedno je nepravda prema Domovini. Zato odgovornost za zajedničko dobro zahtijeva djelotvornu, poštenu i vjerodostojnu politiku. Svaka javna služba – društvena i crkvena, svaka na svojem području i na svoj način – mora biti istinsko služenje čovjeku: štititi njegovo dostojanstvo, promicati opće dobro, zauzimati se za najslabije među nama i odgovorno upravljati dobrima koja pripadaju svima.

Božje pitanje: „Gdje ti je brat tvoj?“ (Post 4,9), obuhvaća i pitanje kakav ćemo životni prostor ostaviti svojoj djeci i budućim naraštajima. Briga za čovjeka ne može se odvojiti od brige za zemlju na kojoj živimo, od vode koju pijemo, od zraka koji udišemo i prirode od koje primamo hranu i sredstva za život. Na to nas upozorava i dokument Međunarodnoga teološkog povjerenstva Briga za naš zajednički dom – odgovoran i bratski odgovor Trojedinomu Bogu, objavljen 1. rujna ove godine pri Dikasteriju za nauk vjere. Polazeći od kršćanske etike, dokument govori o „grijehu protiv stvorenoga svijeta i Stvoritelja“, jer takvim postupanjem „ne samo da zanemarujemo Božji naum i loše postupamo sa stvorenim svijetom, već nanosimo štetu i svojim bližnjima – osobito najsiromašnijima i budućim naraštajima“ (br. 97). U tom svjetlu ne možemo prešutjeti ni zabrinutost koju u javnosti izazivaju vijesti o nepropisnom odlaganju i zbrinjavanju opasnoga otpada. Kad su ugroženi zdravlje ljudi, voda, tlo i zrak, nadležne institucije dužne su djelovati pravodobno, potpuno i transparentno: utvrditi činjenice, spriječiti opasnost, sanirati nastalu štetu i pozvati počinitelja „grijeha protiv stvorenog svijeta“ na odgovornost. Briga za stvoreni svijet nije sporedna tema, nego sastavni dio ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Na Božje pitanje: „Gdje ti je brat tvoj?“ (Post 4, 9), odgovaramo istinskim i djelotvornim bogoljubljem, čovjekoljubljem i domoljubljem koje ne traži neprijatelja da bi bilo snažno, nego izvire iz zahvalnosti, poštenja, odgovornosti, žrtve i predanoga služenja Bogu i čovjeku. Poštivati one koji su položili život za Isusa Krista, Crkvu i slobodu Domovine znači čuvati život i dostojanstvo njezinih ljudi, osobito najslabijih, zauzimati se za pravednost i opće dobro, ali i odgovorno skrbiti o stvorenom svijetu i svim stvorenjima, iskazujući zahvalnost njihovu Stvoritelju.

4. Završna molitva i poslanje

Neka ovo hodočašće, draga braćo i sestre, ne završi samo našim odlaskom iz Udbine. Neka zato svatko od nas danas s Udbine ponese jednu konkretnu odluku: pomiriti se s čovjekom s kojim smo u svađi, zaštititi dostojanstvo svake osobe – napose slaboga, zauzeti se za istinu Evanđelja i odgovornije čuvati darovani nam životni prostor.

Molimo osobito za naše obitelji i mlade naraštaje. Neka od nas ne naslijede nerazriješene sukobe i mržnju, nego vjeru u Boga živoga, zahvalnost, mudrost i odgovornost. Neka upoznaju istinu o prošlosti, ali ne budu njezini zarobljenici, nego iz nje nauče koliko su dragocjeni mir, sloboda i dostojanstvo svakoga ljudskog života koje od Boga primamo.

Krist Gospodin, Raspeti i Uskrsli, iz čijega su probodenog boka potekle krv i voda (usp. Iv 19,34), neka svojom krvlju, koja „snažnije govori od Abelove“ (Heb 12,24), pročisti naše pamćenje, ozdravi naše rane i oslobodi nas mržnje i osvete. Neka nas učini čuvarima svoje braće i sestara, graditeljima mira, nositeljima istine Evanđelja, svjedocima nade koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5) i nositeljima ljubavi koja donosi obilat rod (usp. Iv 15, 5.8).

Amen.