Mons. Bogdan u homiliji je potaknuo na promišljanje o ulozi i mjestu križa u životu pojedinca, Crkve i društva uopće. Naglasio je da križ nije samo znak koji prati kršćanina u svakodnevnom životu nego i svjedočanstvo Božje ljubavi prema čovjeku i nade u život koji ne završava smrću.

„Znakom križa kršćanin započinje i završava dan, preporučuje se Bogu i ostaje s njime povezan“, istaknuo je propovjednik.

Govoreći o osporavanju križa u suvremenom društvu, propovjednik je upozorio da se pritom ne odbacuje samo jedan vjerski simbol nego i ono što on predstavlja. Križ ponajprije govori da Bog postoji, da ljubi čovjeka te da je Krist prihvatio smrt kako bi svojim uskrsnućem pobijedio smrt i čovjeku darovao život. Zanimljivom je ocijenio i pojavu da mladi, unatoč osporavanju kršćanskih simbola, ponovno javno nose križ. U tome je prepoznao znak da protivljenje križu ne mora nužno dovesti do njegova nestanka, nego može izazvati i suprotan odgovor.

Osvrćući se na povijest, mons. Bogdan govorio je o procesima kojima se najprije pokušavalo odvojiti Krista od Crkve, a zatim iz života čovjeka i društva ukloniti i samoga Boga. Pritom je podsjetio da je Crkva božanska i ljudska stvarnost: „Ono što je Božje ostaje vječno, a ono što je ljudsko u njoj griješi.“ Stoga su uvijek potrebne obraćenje i obnova. Posebno je naglasio da euharistija za katolika nije samo simbol, nego stvarna Kristova prisutnost.

Govoreći o Francuskoj revoluciji, boljševičkoj revoluciji i totalitarnim sustavima 20. stoljeća, upozorio je na posljedice ideologija koje su Boga nastojale ukloniti iz čovjekova života. Upozorio je na opasnost koja nastaje „kada nema Boga kao konačnoga mjerila dobra i zla“. Kao primjer posljedica takvih sustava spomenuo je i stradanja hrvatskoga naroda nakon Drugoga svjetskog rata.

Posebno snažan dio propovijedi odnosio se na dostojanstvo starijih, bolesnih i nemoćnih osoba. Propovjednik je upozorio na opasnost pogleda prema kojemu čovjek vrijedi samo dok može proizvoditi, raditi i biti ekonomski koristan. U tom je kontekstu, govoreći o „potpomognutom“ umiranju, upozorio na logiku prema kojoj bi se za staru, teško bolesnu ili nemoćnu osobu moglo zaključiti da više nema razloga živjeti jer „više neće proizvoditi“ i nije korisna.

Upravo je u tome, prema propovjednikovim riječima, jedna od presudnih razlika između kršćanskoga pogleda na čovjeka i radikalno materijalističkoga shvaćanja života. Ako se vrijednost čovjeka počne mjeriti samo njegovom korisnošću, društvo može krenuti prema onome što je nazvao „civilizacijom smrti“, obilježenom „materijalizmom i nihilizmom“.

Propovjednik je tu temu povezao i s jednim od najvećih izazova današnjice – umjetnom inteligencijom – te upozorio na potrebu opreza.

„Ako ne budemo dobro pazili na umjetnu inteligenciju, koja je vrlo korisna, koja je potrebna i mnogo pomaže, ona može vrlo brzo zaključiti da ne treba čovjeka. Ako strojevi i roboti mogu obavljati sve veći dio ljudskoga rada, postavlja se temeljno pitanje: hoće li čovjek i dalje biti vrednovan zbog toga što jest ili samo prema onome što može proizvesti?“ Upravo zato, ustvrdio je mons. Bogdan, „tehnološki napredak mora ostati podređen čovjeku, a ne čovjek tehnologiji. U protivnom, ista se logika korisnosti može prenijeti na stare i bolesne, na osobe s invaliditetom i sve one koji više ne mogu odgovarati zahtjevima produktivnosti.“

Materijalističkom shvaćanju prema kojemu je čovjek tek prolazno biološko biće propovjednik je suprotstavio kršćansku vjeru u čovjeka kao Božje stvorenje. Posebno je upozorio na pogled prema kojemu je čovjek tek „hir evolucije“, koji živi nekoliko desetljeća, a potom smrću jednostavno prestaje postojati. „Za kršćanina, naprotiv, čovjekovo dostojanstvo ne prestaje bolešću, starošću, gubitkom sposobnosti ni smrću.“ Upravo zato propovjednik odgovor na pitanje o vrijednosti čovjeka ponovno pronalazi u križu.

Na kraju je pozvao vjernike da svoj pogled usmjere prema Kristovu križu, „odakle nam spas i svjetlost dolaze“, pojasnivši da spasenje ne dolazi od komada drva, nego od Onoga koji je na križu bio raspet i koji je uskrsnuo. Posljednju riječ o čovjeku stoga nemaju ni njegova produktivnost, bolest, starost ni smrt. Ima je uskrsli Krist. Kršćanin zato svoj život i budućnost promatra u svjetlu posljednjih riječi Vjerovanja: „uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka“.

Prije mise vjernici su prošli križni put, razmatrajući sve ono što je na pravome križnom putu proživjela Blažena Djevica Marija.

Pjevanje je predvodio župni zbor Župe sv. Luke evanđelista iz Kalinovca.