Draga braćo i sestre, dragi ređenici!

Petar ispire prazne mreže. Iza njega je noć rada bez ulova; pred njim je povratak kući bez ičega što bi mogao pokazati. Evanđelje ne govori što mu je prolazilo kroz misli, ali poznajemo umor čovjeka koji je dao sve od sebe, a ostao praznih ruku. Upravo tada u njegovu lađu ulazi Isus. Lađa je ista, mreže su iste, isto je i jezero, Petru tako dobro poznato. Ipak, od toga trenutka ništa više nije isto: u lađi je Gospodin.

Dragi ređeniče, danas i ti stojiš pred Crkvom sa svojom životnom poviješću, s darovima koje si primio, ljudima koji su ti pomogli prepoznati poziv i pitanjima koja još nosiš u sebi. Ređenje neće ukloniti tvoju ljudsku slabost, ali će ti po sakramentu reda dati milost da kao đakon služiš Kristu i njegovu narodu. Zato danas ne gledamo ponajprije na ono što ti možeš, nego na Onoga koji te poziva. Petar će na njegovu riječ ponovno baciti mreže. U tome povjerenju započinje i tvoja služba.

1. Lađa koju Krist traži

Prije nego što pozove Petra na pučinu, Isus ga zamoli da malo otisne lađu od obale. Iz nje poučava mnoštvo. Petrovo radno mjesto postaje mjesto s kojega ljudi slušaju Božju riječ. Gospodin je ušao u njegov stvarni život. Susreo ga je ondje gdje radi i gdje je upravo doživio neuspjeh. Petar mu je dao na raspolaganje ono što je imao. Krist ne traži savršenu lađu. Traži lađu u koju smije ući. To je važno razumjeti na početku đakonske službe. Danas Gospodinu predaješ sebe, čovjeka kakav doista jesi. U toj predanosti ima mjesta za tvoje sposobnosti, ali i za ono u čemu ćeš trebati pomoć. Krist će djelovati po tebi; trebat ćeš mu dopuštati da djeluje i u tebi.

Ubrzo ćeš osjetiti koliko je lako službu ispuniti poslovima. Ljudi će te trebati, obveze će dolaziti jedna za drugom. Može se dogoditi da cijeli dan govoriš o Bogu, a da njemu nisi rekao gotovo ništa. Izvana sve izgleda uredno, ali čovjek polako počinje davati samo iz vlastitih zaliha. One se prije ili poslije potroše. Zato molitva pripada samomu srcu tvoje službe. Nije slučajno da ćeš danas pred Crkvom obećati da ćeš vjerno moliti časoslov za Božji narod i za cijeli svijet. U njoj se vraćaš Gospodinu koji te pozvao. Pred njim možeš izreći i ono što ne znaš dobro objasniti drugima. Možeš ostati u šutnji, umoran, bez velikih riječi. Važno je da mu dođeš.

Kada budeš naviještao Evanđelje, ljudi trebaju čuti riječ koju si najprije sam slušao i kojoj si dopustio da prosudi tvoj život. Tek tada ćeš je moći navijestiti uvjerenjem koje ne dolazi samo iz dobro oblikovane rečenice, nego iz susreta s Gospodinom. Po službi će ti biti povjereno nešto sveto, a čuvat ćeš to i načinom na koji pristupaš ljudima. Svaki čovjek kojemu se obraćaš ima svoje dostojanstvo, i kada je nestrpljiv, zbunjen ili te ne razumije. U tvojemu glasu treba prepoznati poštovanje, a u tvojoj blizini sigurnost. Isus se poslužio Petrovom lađom kako bi govorio mnoštvu. Neka se posluži i tvojim životom. To je velika čast, ali i svakodnevni poziv da mu se iznova staviš na raspolaganje.

2. Riječ kojoj se može vjerovati

Nakon pouke Isus traži od Petra da izveze na pučinu i baci mreže. Petar zna što znači ponovno krenuti. Treba se vratiti poslu od kojega je još umoran. I to onda kada nije vrijeme ribolova. On Gospodinu otvoreno govori da su se cijelu noć trudili bez ulova. Ne skriva ono što se dogodilo. Ipak dodaje: „ali na tvoju riječ bacit ću mreže“ (Lk 5, 5). To je odgovor čovjeka koji vjeruje Isusu. Petar i dalje zna svoj posao, ali dopušta da ga Gospodin vodi dalje od zaključka koji je sam već donio.

I ti ćeš u službi doživjeti prazne mreže. Razgovarat ćeš s čovjekom kojemu želiš pomoći, a činit će se da se ništa nije promijenilo. Pripremit ćeš homiliju, a nećeš znati je li dotaknula ijedno srce. U zajednici ćeš susresti teškoće za koje si mislio da će ih biti lakše riješiti. Tada se čovjek lako zaštiti ravnodušnošću: učini što mora, izgovori ispravne riječi, ali u sebi se zatvori i prestane se nadati plodovima. Kristov poziv na pučinu čuva nas od takva povlačenja. On traži da ostanemo spremni ljubiti i kada se plod ne vidi. To nije tvrdoglavo ponavljanje istoga, nego vjernost koja pošteno preispituje vlastite postupke, prima savjet i ponizno priznaje da nešto možda treba učiniti drukčije.

Pučina na koju te Gospodin poziva nije uvijek neki izvanredan pothvat. Katkad je to isti čovjek kojemu treba ponovno prići ili obećanje koje treba održati baš onda kada ti se ne da. Možda trebaš priznati da si pogriješio i razgovor započeti isprikom. U takvim trenutcima tvoj današnji odgovor dobiva težinu. Služba prestaje biti samo lijepa zamisao i postaje tvoj život.

Obilan ulov ne znači da nam Krist obećava uspjeh u svemu što poduzmemo. Ovaj događaj objavljuje njegovu moć i poziva na povjerenje. Gospodin će ostati vjeran i u danima kada ćeš dugo čekati da vidiš smisao svojega truda. Prazne mreže nisu dokaz da te Gospodin ostavio. Zato zapamti komu si povjerovao. Kada mreže budu prazne, razgovaraj s njim prije nego što u sebi zaključiš da više nema smisla pokušavati.

3. Pred Kristom bez skrivanja

Nakon ulova događa se nešto neočekivano. Petar ne govori o svojemu uspjehu. Pada Isusu do koljena i govori: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ (Lk 5, 8). U susretu s Kristom jasnije vidi sebe. Primljeni dar ne daje mu osjećaj nadmoći. Otkriva mu koliko je potreban Božje blizine i milosrđa. To je dragocjena pouka za čovjeka koji prima svetu službu. Ređenjem ne prestaješ biti učenik. Trebat ćeš se obraćati, primati oproštenje i dopustiti da te netko pouči. U Crkvi ćeš susretati ljude čija će te tiha vjera posramiti i obogatiti. Među njima će biti i onih koji nikada nisu imali mogućnost mnogo učiti, ali su naučili živjeti s Bogom.

Ostani otvoren toj školi. Starija osoba koja godinama skrbi za bolesnoga supružnika može ti pokazati što znači vjernost. Netko tko je prošao kroz veliku nevolju može te naučiti kako se sluša čovjeka koji trpi. Njihovo iskustvo primit ćeš ako ne pomisliš da zbog svoje službe uvijek moraš imati posljednju riječ. Petar moli Isusa da ode. Isus ostaje i odgovara mu: „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!“ (Lk 5, 10). Gospodin poznaje njegovu grešnost i ipak ga poziva. Njegovo milosrđe otvara put kojim Petar može poći.

Na tome putu i ti ćeš trebati redovitu ispovijed. Ona čuva istinu da i sam živiš od oproštenja. Čovjek koji to zna drukčije pristupa tuđoj slabosti. Može jasno govoriti o grijehu, a ostati blizu onomu tko se s njime bori. Ponekad ćeš trebati zamoliti za oproštenje i čovjeka kojemu si trebao pomoći. Služba te ne štiti od odgovornosti za izgovorenu riječ. Ako si nekoga povrijedio, priđi mu. Povjerenje se može obnoviti iskrenim priznanjem i spremnošću da popraviš što je moguće.

Danas polažeš svoj život u ruke Onoga koji je za tebe dao svoj život. Đakonsko služenje izvire iz Kristove ljubavi koja ide do kraja, do križa. Zato dobrota koju iskazuješ ljudima nije samo ljudska susretljivost: ona treba upućivati na ljubav kojom nas Krist oslobađa od grijeha i otvara nam život s Bogom. Ondje gdje prepoznaš vlastitu nemoć, osloni se na milost Gospodina koji te poznaje i ipak te poziva. Ona će ti dati snagu i za služenje koje nitko ne vidi, za poniznost bez priznanja i vjernost bez neposrednoga ploda. Pred Kristom se ne moraš pretvarati da si bez slabosti. Povjeri mu ih i dopusti da te upravo u njima oblikuje.

4. Ljudi kojima si poslan

Ulov je bio toliki da su ribari morali pozvati drugove iz druge lađe. Dar koji su primili nije ih zatvorio u samodostatnost, nego ih je povezao u zajedničkomu poslu. Tako i đakonska služba živi od zajedništva. Služit ćeš uz biskupa i svećenike te zajedno s vjernicima koji nose život svojih zajednica. Obećanje poštovanja i poslušnosti koje ćeš danas dati nije gubitak slobode, nego jamstvo da nećeš služiti sam niti služiti sebi. Najprije slušaj druge: što već čine, što ih raduje i što ih opterećuje. Prije tvojega dolaska netko je već posjećivao bolesne, pomagao obiteljima i tiho nosio teret zajednice. Poštuj taj trud i pomozi drugima da i sami mogu darovati ono što su primili. No čuj i one koji se ne pojavljuju često i žive daleko od pogleda. Zajednica može biti vrlo zauzeta sobom, a previdjeti čovjeka koji u njezinoj blizini živi sam. Zato se đakonsko služenje nikada ne smije zaustaviti na crkvenim vratima.

Nosit ćeš pričest starijima i nemoćnima. Neki će od njih nakon molitve htjeti započeti razgovor. Nemoj tada gledati prema vratima želeći što prije otići. Možda je toga dana osobi koju si posjetio najteže upravo to što nema s kime podijeliti nekoliko riječi. Ostaneš li koliko možeš, saznat ćeš nešto o njezinu životu što ti nijedan raspored posjeta ne može reći. Susretat ćeš mlade ljude koji se pomalo udaljuju od Crkve. Prilazit će ti nespretno, možda i oštro. Ako ih odmah prekineš, nećeš saznati što ih zapravo boli. Saslušaj ih s poštovanjem. Tako ćeš moći navijestiti Evanđelje osobi koju si barem počeo upoznavati. Takva blizina traži i diskreciju. Ono što ti je čovjek povjerio ne smije postati priča koju prepričavaš drugima. Njegova ranjivost je sveto tlo na koje si pušten s povjerenjem.

Petrov poziv da lovi ljude usmjeren je prema njihovu susretu s Gospodinom. Čovjek ne postaje naš posjed zato što smo mu pomogli. Njegova savjest i sloboda traže poštovanje. Možeš mu jasno posvjedočiti vjeru i pomoći mu prepoznati put prema Kristu, ali na tome će putu trebati njegov osobni odgovor. Zato u službi treba mnogo strpljenja. Netko će se otvoriti brzo; drugi će dugo provjeravati mogu li ti vjerovati. Ostani pouzdan. Pomoć koju daješ ne uvjetuj time hoće li čovjek prihvatiti tvoj poziv. Kristova ljubav obvezuje te da činiš dobro i dok odgovor još čekaš.

Služba uz oltar pomoći će ti razumjeti komu služiš. Krist se u euharistiji daruje nama. Pristupajući mu, i sam primaš ono što nisi mogao sebi dati. Iz te zahvalnosti raste spremnost da budeš dostupan čovjeku koji treba pomoć. Nekomu će trebati razgovor, drugomu konkretna pomoć za osnovne životne potrebe. Đakon treba biti spreman povezati osobu s onima koji joj mogu pomoći. Ne možeš sve nositi sam. Ali možeš paziti da čovjek, nakon što ti je povjerio svoju nevolju, ne ostane prepušten samomu sebi.

Na kraju Evanđeoskog prizora ribari izvlače lađe na kopno, ostavljaju sve i idu za Isusom. Petrov život dobiva novi smjer. Ljudi postaju njegova briga jer ga je Krist pozvao i poslao k njima. Đakon ne služi zato što mu je to posao, nego zato što je pošao za Kristom.

Dragi ređeniče, danas Crkva moli za tebe. Po polaganju biskupovih ruku i molitvi ređenja primit ćeš milost za služenje. Ne primaš je samo za sebe, nego za ljude kojima ćeš biti poslan. Mi ćemo te pratiti molitvom, a zajedništvo s tobom pokazivati spremnošću da zajedno nosimo brigu za one koji su nam povjereni.

Kada ovo slavlje završi, ponesi sa sobom prizor s jezera. U njemu ćeš jednoga dana prepoznati vlastiti umor, drugoga dana prazne mreže, a katkada Petrovu i vlastitu potrebu: priznati pred Gospodinom svoju slabost. Tada se sjeti najvažnijega: Isus je ušao u lađu prije nego što su se mreže napunile. Njegova blizina ne počinje tvojim uspjehom. On ti dolazi i onda kada nemaš što pokazati, osim spremnosti da ponovno poslušaš njegovu riječ.

Zato ostani blizu Kristu i pođi prema ljudima kojima te šalje. Neka čovjek u susretu s tobom osjeti da ima komu povjeriti svoju nevolju, da ga netko doista sluša i da njegova nada nije uzaludna. Neka po tvojoj službi lakše pronađe put do Gospodina. Petar je na obalu stigao praznih ruku, a s nje je otišao kao čovjek koji zna za kim ide. Neka i tebe cijeloga života nosi isto povjerenje: kada su mreže pune i kada su prazne, kada vidiš plod i kada ga tek iščekuješ. Priđi čovjeku kao što je Krist prišao tebi.

Gospodine Isuse, ostani u našoj lađi i onda kada nas umor pritisne, a mreže ostanu prazne. Naše ređenike čuvaj u svojoj blizini, daj im hrabrost da se oslone na tvoju riječ, a sve nas nauči da jedni drugima budemo oslonac i da po našemu služenju ljudi osjete tvoju blizinu. Amen.