Kad o nekome znamo malo, prepustimo se svojoj bujnoj mašti i svoja uvjerenja „podmećemo i prodajemo“ kao da su njegova. Ali kad o nekome imamo puno, čak previše, pitamo se kako iz tog preobilja uzeti najvažnije, jer toga važnoga ne bi bilo da nije bilo onoga malenoga i naizgled nebitnoga.

Ako ste živjeli ili ako živite u svojoj rođenoj ili redovničkoj obitelji s onima koji su poodmakle dobi, danomice slušate njihovu životnu povijest koja se često koncentrira na jedan segment njihova života, najčešće na djetinjstvo i mladenaštvo, osobito ako je ono bilo teško. To se pamti i usmjerava životni tijek, a sve drugo ostaje po strani, kao da se nije ni dogodilo.

Polazeći od te činjenice i prisiljen uzeti nešto iz prebogate Franjine i franjevačke baštine, a osamsto je godina od preminuća sv. Franje Asiškog, kao polazište našeg razmišljanja nameće se sama od sebe Oporuka, Testament svetog Franje. Franjo nije doživio duboku starost. Imao je 45 godina kad je preminuo, ali je već potpuno slijep i tijelo ga polako izdaje. Zna da živi posljednje dane i Asižani su toga svjesni. Zato su oko sadašnjeg biskupskog dvora u kojem je boravio umirući Franjo, postavili straže bojeći se da ga, ako umre po noći, fratri ne bi sakrili ili pokopali izvan Asiza. Jer, što bi bio Asiz i tko bi za njega znao da nije bilo svetog Franje?

Uoči svoje smrti, Franjo diktira svoju Oporuku. Rečenice su kratke i sržne, onako kako ih izgovara umirući. Vraća se dvadeset godina unatrag. Kad čovjek dođe do kraja, vraća se na početak. U svoju zrelu mladost, u dvadeset petu godinu života, koja se zauvijek urezala u njegovu memoriju i usmjerila tijek njegova života.

„Ovako je Gospodin dao meni, bratu Franji, da počnem činiti pokoru. Dok sam bio u grijesima, bilo mi je veoma mrsko i gledati gubavce. Gospodin sâm dovede me među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. I kad sam odlazio od njih, ono što mi se činilo mrskim, pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast. Nakon toga malo sam čekao i onda sam napustio svijet.“

Nije prvi susret s gubavcima promijenio Franjin život. Guba je teška bolest i gubavca osjetiš prije nego ga vidiš i čuješ. I do sada je Franjo prolazio pokraj gubavaca, ali bi začepio nos i zaobilazio ih u širokom luku. Ne kaže da im se približio kad je pobijedio sebe ili kad je htio pokazati da je postao muškarac, nego: „Sam Gospodin dovede me među njih.“

Nije obraćenje njegov čvrsti stav i odlučnost da on postavi svoj život na prave temelje, nego Gospodnje djelo: „Sam Gospodin dovede me među njih.“ On je sa svoje strane grčevito tražio svoj put u Kristovom Evanđelju, ali ne kaže da mu je on dao usmjerenje, nego Gospodin.

U Oporuci sedam puta kaže: „Gospodin je dao meni, bratu Franji; Gospodin sam dovede me među njih; Gospodin mi je dao toliku vjeru u crkvama; Gospodin mi je dao i daje toliku vjeru u svećenicima; Gospodin mi je dao braću; Gospodin mi je objavio pozdrav, da kažemo: Gospodin ti dao mir; Gospodin je meni dao da jednostavno i čisto kazujem i napišem Pravilo i ove riječi.“

Gospodin, Gospodin…. Sve je od Gospodina. Sve je njegova inicijativa. Nema Franje, nema njegovoga ja, nema njegovog isticanja. Nisam ja stvorio Red, nisam ja otac i osnivač, nisam ja Pravilo. Gospodin mi je dao braću i Pravilo im je da žive Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista.

Sve što jesam i što sam učinio, učinio sam po Gospodnjem nadahnuću. On je vodio, a ja sam dopustio da me vodi. Koliko god mi je bilo moguće, trudio sam se svoj život suobličiti životu Njegovu, jer sam u njemu pronašao svoj smisao.

Ako treba govoriti o Franjinoj veličini, ona je u njegovoj malenosti i poniznosti, jer je on duboko uvjeren da je ovaj način života koji je on živio izričito njemu Gospodin namijenio. To je bio njegov put i on ga nikome drugome ne nameće, niti prisiljava da ga treba živjeti poput njega.

Svaka Oporuka je strogo osobni akt i ima pravni učinak i obvezuje izvršitelje oporuke da je točno provedu, a sveti Franjo, unatoč toga što iz svoga iskustva na kraju svoga života daje braći poticaje za život, kao da u isto vrijeme ne želi da njegova Oporuka bilo koga obveže ili optereti, nego samo pomogne da lakše postigne spasenje:

„Neka braća ne govore: ovo je drugo Pravilo. Jer to je sjećanje, opomena, poticaj i moja oporuka koju ja, mali brat Franjo, ostavljam vama, svojoj blagoslovljenoj braći, da Pravilo koje Gospodinu obećasmo što bolje katolički obdržavamo.“

Zato na samrti kaže: „Ja sam svoje učinio, a što vi trebate činiti, neka vas pouči Krist.“ Ovo je bio moj put, a koji je tvoj: „Pitaj Gospodina, daj se poučiti i daj se voditi od Njega! “Ne može biti većeg i savršenijeg Pravila od Kristova evanđelja, a ja vam ostavljam svoju Oporuku da vidite kako je Gospodin mene vodio, i ako se vi budete nadahnjivali njegovim evanđeljem, On će vam pokazati put kojim vi trebate ići.“

U ovoj jubilejskoj godini najviše što nam Franjo može dati je evanđelje Isusa Krista. Pretpostavljam da svi franjevci znaju kako počinje i završava naše Pravilo:

„Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista.“

„Obdržavajmo sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, što smo čvrsto obećali.“

Ako su jubileji povratak na izvore, onda je jedini naš izvor Evanđelje Isusa Krista, a sveti Franjo nam je uzor kako se pije i kako se zahvaća na tom Izvoru. Ostavio nam je i sredstvo kako ćemo to postići – malenost.

U Oporuci sveti Franjo sebe nikada ne zove siromašnim, na čemu neki inzistiraju kad kažu „Asiški siromašak“, ali tri puta se naziva malenim. Siromahom te mnogi mogu učiniti: i lopovi i društvo i država i ti sam, ali malenim samo ti sam.

Samo će se maleni dati poučiti, samo će maleni biti ponizni, samo maleni mogu s braćom i sestrama živjeti, samo maleni mogu drugoga i drugačijega prihvatiti, samo se maleni mogu posvetiti. Iz malenosti proizlazi sve drugo. A jedan od najjačih primjera i uzora malenosti je majka. Prava majka jest i mora biti malena ako hoće svojoj djeci služiti i na noge ih postaviti.

Znakovito je da sveti Franjo u svojim poticajima i pismima nikada nije upotrijebio primjer oca nego uvijek majke, pa i onda kad se braći obraća kao brat, kao npr. kad piše svom najvjernijem prijatelju bratu Leonu koji se našao u nekoj duhovnoj kušnji (ovaj Franjin autograf sačuvan je do danas):

„Bratu Leonu: tvoj brat Franjo, pozdrav i mir! Tako ti govorim, sine moj, kao majka da sve što smo putem govorili ukratko sažimam i savjetujem, i ako bi ti kasnije trebalo doći k meni radi savjetovanja, savjetujem ti ovako: Na koji god način ti se čini da ćeš bolje služiti Gospodinu Bogu i slijediti njegove stope i njegovo siromaštvo, učini to s blagoslovom Gospodina Boga i iz poslušnosti prema meni. Ako je pak tebi potrebno, radi druge utjehe tvoje duše te želiš, Leone, doći k meni, dođi.“

Pretpostavljam da će se ovo što sam govorio brzo zaboraviti. Život ide svojim tijekom i jedno dolazi, drugo prolazi, ali gledajući nas, franjevce, danas u ovom zapadnom svijetu i, na posebni način, sestre franjevke čije se zajednice suočavaju s velikim izazovima, osobito izazovom manjka novih zvanja, pa i vas, velika franjevačka obitelji u svjetovnom Redu koji se trudite živjeti Evanđelje po Franjinom primjeru u svojim obiteljima i pozivima i zvanjima, pitam:

Ne bi li najveća poruka ovog jubileja bila upravo u tome da u našim redovničkim zajednicama, i ženskim i muškim, i u našim obiteljima i u međusobnim ophođenjima zaživimo ovu majčinsku dimenziju svetoga Franje? Da brat bratu, fratar fratru, sestra sestri, redovnica redovnici, muž ženi, žena mužu, roditelji djeci… pristupamo i ponašamo se jedni prema drugima kao što to čini majka prema svojoj djeci? Bi li u našim redovničkim zajednicama i kršćanskim obiteljima, pa i među vama mladima, zavladao novi duh ako bi se u njima više disalo majčinskim srcem i osjećajima?

Dragi brate, draga sestro,… govorim ti kao majka. Ljubim te kao majka, zabrinut sam za tebe kao majka, opominjem te kao majka koja te voli, bojim se za tebe kao što se majka boji za budućnost svoje djece.

Što mislite, bi li to bio život po evanđelju Gospodina našega Isusa Krista, kako ga je u sebi utjelovio i živio sveti Franjo Asiški i ostavio nam to kao svoju duhovnu Oporuku i najdragocjeniju baštinu, a koju bismo mi trebali utjeloviti u svom vremenu i poput njega ići i obnoviti Crkvu Kristovu koja se ruši, pitajući se: Nisam li ja sam ruševina kojoj je potrebna temeljita obnova?

Nije li to izvorni duh svetoga Franje i njegove Oporuke nama danas, da u ovom vremenu s toliko puno neizvjesnosti, mi upremo prstom u sebe i započnemo činiti pokoru kao što je on to učinio u svoje vrijeme, u kojem je u Crkvi i u društvu ključalo na sve strane, a on je tražio svoj put u Kristovu Evanđelju?

Gospodine, pokaži nam put kojim nam je ići, kao što si ga nekoć pokazao svetom Franji Asiškom! Amen.