Evanđelje: Iv 12, 20-26

Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa. (Iv 12,21)

Nekoliko Grka, koji su u vrijeme uskrsnih blagdana došli u Jeruzalem po svoj prilici simpatizeri židovstva, prišli su Filipu i rekoše mu: „htjeli bismo vidjeti Isusa“. Mišljahu: Je li doista On Mesija?

Filip kaže to Isusu i što nato Isus odgovori? “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju , ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod…”. pomalo zagonetan i iznenađujući odgovor. U stvari vrlo precizan, iako ne i odmah razumljiv odgovor.

Što to znači?

Ovim odgovorom Isus govori o sebi, otkriva svoju bit i pokazuje time da je dobro znao što će se dogoditi. Za nekoliko dana, doista, bit će osuđen na smrt.

Ako su Grci željeli vidjeti Isusa da bi ga istinski upoznali i možda postali njegovi učenici, trebaju znati kakav je on Mesija. Isus ih ne želi zavaravati. Oni moraju znati da je On poput zrna pšenice koje mora pasti na zemlju, istrunuti, raspasti se, prije nego što se nanovo rodi.

Isus je na putu poništenja, da bi postao neprepoznatljiv, u stvari umire. Da je rekao tim Grcima: „želite li vidjeti Mesiju? evo me! “Za nekoliko dana, vidjevši njegovu smrtnu osudu i muku, možda bi otišli razočarani i vratili se u svoju domovinu, ne čekavši uskrsnuće. Isus ih upozorava: “ne brinite se zbog onoga što će se dogoditi, ne plašite se ako ćete me vidjeti raspetog, jer ja sam kao zrno pšenice koje, samo ako padne na zemlju, umire i donosi obilat rod”.

Isus dobro zna da je smrt kojoj ide u susret samo jedan prijelaz, zasigurano bolan, ali neophodan za uskrsnuće.

Eto zašto govori o zrnu pšenice: ono je njegov iskaznica, njegova slika.

Ovdje smo da bi proslavili blagdan Svete Anastazije. Zadivljujuće kako nakon više od 1700 (tisuću sedam stotina) godina od njenog mučeništva mi se još uvijek spominjemo i okupljamo u velikom broju.

Znamo malo o njoj. Njezina povijest pomiješana je s legendom. Zar je to važno? Znamo da je bila poput zrna pšenice koje je, umrijevši, donijelo obilat rod. Vjera mnogih se ojačala zahvaljujući njenom svjedočanstvu.

Anastazija je bila udata, ali njezin suprug nije dijelio njezinu vjeru. Tko zna koliko je morala patiti zbog toga. Biti vjerna svome mužu i biti vjerna Isusu!

Živjela je u doba velike diskriminacije i progona kršćana, nije se bojala svoju vjeru pokazati djelima. Pripadala je bogatoj obitelji, a to joj je omogućilo da prihvaća i pomaže mnoge kršćane koji nisu mogli naći posao zbog nepravednih zakona cara Dioklecijana koji su zabranjivali većinu poslova onima koji su postali kršćani i zbog toga su bili prisiljeni živjeti u bijedi i poniženju.

Kako je hrabra ova svetica od prije 1700 (tisuću sedam stotina) godina! Koliko je moderna!

Da, Anastazija je jako moderna jer i danas postoji Dioklecijan i ima mnogo progonjenih kršćana.

Zamislite tijekom 2019. (dvije tisuće devetnaeste) godine u svijetu je ubijeno 30 (trideset) pastoralnih djelatnika, od kojih su 22 (dvadeset dvoje) bili svećenici. Ne smijemo zaboraviti, više od 250 (dvije stotine pedeset) vjernika koji su ubijeni u raznim atentatima na Crkve u Šri Lanki na Uskrs, u Burkini Faso, u Nigeriji i drugdje.

Osobno sam vidio što znači biti diskriminiran i progonjen danas zbog toga što si kršćanin.

Moja prva misija u koju sam poslan kao Papin Predstavnik bila je u Iraku.

Dva tjedna prije mog dolaska, 31. (trideset i prvog) listopada 2010. (dvije tisuće desete), teroristi su tijekom nedjeljne mise upali u sirsku-katoličku Katedralu u glavnom gradu Bagdadu. Čim su ušli u crkvu, zatvorili su sva vrata i odmah ubili mladog svećenika koji je slavio Euharistiju, a zatim i drugog koji je, napustivši ispovjedaonicu, došao do oltara da bi mu pomogao.

Više od tri i pol sata držali su vjernike za taoce, prijeteći im oružjem. Zastrašivali su ih, pucajući posvuda. Bili su terorizirani i koliko je bilo moguće, sakriveni ispod klupa u crkvi.

Nakon nekog vremena, trogodišnji dječak Adan više nije mogao izdržati. Odvažio se, izašao je ispod klupe i otišao ispred jednog od terorista koji je pucao u sliku Presvetog Srca i povikao: “Dosta, dosta, dosta! Oštetili ste Isusa!”. I on je odmah ubijen.

Kada su iračke sigurnosne snage provalile u Katedralu, teroristi su se raznijeli bombama. Ubijeno je 45 (četrdeset i pet) vjernika, 4 (četiri) policajca i 5 (pet) terorista. Više od stotinu osoba je teško ranjeno.

To su mučenici današnjice, koji se ujedinjuju sa žrtvom svete Anastazije. To su oni koji nam danas govore: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod… “..

Kada sam, dan nakon mog dolaska u Bagdad, ušao u tu crkvu, bio sam potresen. Sve je bilo uništeno, uključujući oltar i svetohranište. Krvi je bilo posvuda, sve do stropa koji je bio viši od 8 metara.

Usred ove pustoši, među ruševinama, na dnu Crkve, u krstionici  slavio se sakramenat krštenja. To je za mene bio znak da život ide dalje i podsjetio me da je krv mučenika sjeme novih kršćana.

Dioklecijan, koji je razbuktao progon kršćana u doba svete Anastazije, još uvijek živi. Pazite, on ne samo da se skriva u onim režimima koji ne dopuštaju vjersku slobodu i otežavaju život onima koji ispovijedaju svoju vjeru, a nije niti prisutan samo u onim terorističkim skupinama koje se oružjem bore protiv onih koji drugačije misle i vjeruju, kao u Bagdadu ili u Šri Lanki.

Dioklecijan nije uvijek vidljiv, često je prikriveni u “anđela svjetlosti”, često radi “u bijelim rukavicama”, kao bi rekao Papa Franjo.

Dioklecijan je prisutan, u onome što je kardinal Ratzinger na misi koju je slavio s kardinalima 18. travnja 2005. (dvije tisuće pete), dan prije izbora za Papu, definirao “diktaturom relativizma” kada je rekao:  “Uspostavlja se diktatura relativizma koji ništa ne priznaje kao konačno i koji kao posljednje mjerilo ostavlja samo vlastiti ja i svoje želje”. U diktaturi relativizma, tiranin se predstavlja kao tolerantna osoba koja sve dopušta i dok ušutkuje, isključuje ili marginalizira one koji ne prihvaćaju njegovo stajalište, njegovu istinu koja glasi: nije Bog onaj koji određuje što je dobro ili zlo, nego čovjek. S ovim se Dioklecijanom vraćamo kuli Babilonskoj, kada su ljudi željeli dostići Boga i biti kao On, da bi Ga zamijenili.

Ovaj tiranin organizira svoje carstvo uspostavljajući novi oblik kolonijalizma, kulturnu kolonizaciju koja nameće načine djelovanja i ukusa, načine i kodekse ponašanja i smatra “nazadnima” one koji i dalje vjeruju da moralni zakon dolazi od Boga i da je upisan od Stvoritelja u srce svakog stvorenja. To je strategija onih koji uvjetuju humanitarne pomoći prihvaćajući projekate, zakone i politike koje šire „kulturu relativizma”.

No, Dioklecijan se nalazi i u mnogim trgovcima ljudima koji se bogate iskorištavajući siromaštvo naroda, jer su mnogi prisiljeni prodati se kako bi preživjeli ili emigrirali u potrazi za rajem koji im je zatvoren.

Nažalost moramo se i mi udarati u prsa, jer i mi ponekad kadimo tamjan suvremenim Dioklecijanima. Da ne bismo postali njegovi robovi ili laskavci, što trebamo učiniti? Moramo tražiti Kristovo lice: „željeli bismo vidjeti Isusa“ i sjetiti se da i nama govori: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju , ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod…”.

Tražite Njegovo lice. A njegovo lice nalazimo u siromašnima, osamljenima, napuštenima, u ovisnicima, zatvorenicima, bolesnima, imigrantima, starima, umirućima, progonjenima … u djeci koja umiru prije nego što su okusila radost života. Ukratko, u svima onima koje tiranin smatra „beskorisnima društvu“.

Zamolimo svetu Anastaziju da nam pomogne tražiti Isusovo lice, odvažno u onima u kojima je najviše iznakaženo i nalikuje na zrno pšenice koje umire. Jer kad se susretnemo s Gospodinom i kad Ga budemo gledati licem u lice i zapitali: “Gdje si bio Isuse? Nikad te nisam vidio!” Da nam On može odgovoriti: “što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili.”